A onda sam

zatvorio oči,

pustio da me odvuku drugi glasovi

i učio sve sporije i teže.

Tumarao sam kao da Tebe nema

tražeći među ljudima

nekoga nalik Tebi.

Uzalud!

Ničiji glas nikada

nije zvučao Tvojom vlašću

i ničije riječi

nisu izranjale iz vječnosti

kao Tvoje.

A onda si Ti opet došao

i rekao isto što i prvi put:

Pođi za mnom!

I ja sam opet

ostavio sve i pošao za Tobom.

Tada si mi otvarao oči

da gledam što sve nisam vidio

i slušam što sam sve krivo čuo.

Trudio si se da naučim učiti

kroz bol svoje izgubljenosti

i patnju ljudi koje si mi slao.

Nisi odustao od mene

ni onda kada bih ja bio odustao od sebe.

Okrenem se i opažam:

što sam duže s Tobom

sve mi je teže zamisliti život bez Tebe.

Svijet nije nestao

otkako si Ti došao,

ali svijet više nije isti.

Gledam more i planinu,

slušam ptice i vjetar,

a slutim Tvoju mudrost.

Moje su police prepune knjiga

i moji ormari odjeće,

a ja u njima, bez Tebe,

vidim samo ispraznost.

Ne oskudijevam ni u čemu

i svega imam u izobilju,

ali ništa nije ravno Tvojoj riječi:

Pođi za mnom!

Osvrnem se unatrag i vidim kako su se

prepreke javljale i nestajale,

tužbe pisale i odbijale,

neprijateljstva bujala i blijedila.

Ti bi mi uvijek pokazao put

koji ja vidio nisam.

Jedino je uhođenje stalno.

Uporno, dosadno, neumorno i odvratno,

ali slutim da Ti i njega okrećeš na dobro.

Više Te ne molim da me ičega oslobodiš.

Htio bih ići za Tobom,

a da Ti više ne moraš ponovo reći:

Pođi za mnom!