Povrijeđenosti stoje na početku sukoba i neprijateljstava, poniženja i osvete, bolesti i patnje”, kaže austrijski psihijatar Reinhard Haller na početku svoje knjige Moć povrijeđenosti. Riječ je o osjećaju povrijeđenosti koji zahvaća i najdublje dijelove ljudskoga bića ili cijeloga jednog naroda, piše fra Ante Vučković za Svjetlo riječi. Ovaj ćemo osjećaj naći posvuda. U pričama i bajkama, mitovima, romanima i dramama. I, naravno, u životu mnogih ljudi. On je pramotiv mnogih zločina. Omalovažavanja i povrijeđenosti neizbježni su dio međuljudske komunikacije.

Naš društveni život prepun je nepriznavanja, psihičkih izranjenosti i razočaranja. Sami smo povrijeđeni i vrijeđamo druge. Izloženi smo poniženjima i sami obezvrjeđujemo druge. Povrijeđenost nepriznanjem i omalovažavanjem jača je od ljutnje i nezadovoljstva, trajnija od bijesa i srdžbe i pogibeljnija od frustracije i tuge. Tko hoće razumjeti nekoga kverulanta, primjerice, neće odgovor naći u njegovim bezbrojnim i beskonačnim tužbama. Naći će ga u iskonskoj povrijeđenosti i nepriznanju. Slično vrijedi i za teroriste, diktatore i ratne huškače. Oni posvuda ometaju nečiji osobni razvoj, podmeću klipove nečijoj karijeri, uništavaju prijateljstva i kolegijalne odnose. Blokiraju svaki novi početak i kreativne inicijative. Najčišće ideje bacaju u blato, režu dugo građene odnose. Omalovažavanja i povrijeđenosti nalazimo iza prerezanih obiteljskih odnosa i unutar religioznih zajednica. Jedan kverulant u stanju je desetljećima svojim tužbama ulijevati otrov u međuljudske odnose, a da se nikada ne upita postoji li drugi način da izliječi svoj osjećaj povrijeđenosti, nepriznanja i omalovažavanja.

Poniženje, sram, ozlojeđenost prenose se s generacije na generaciju i mogu izazvati neprijateljstva i ratove među narodima.

Osjećaj povrijeđenosti je i kolektivni osjećaj. On može povezati grupu ljudi snažnije od kreativnih ideja. Poniženje, sram, ozlojeđenost prenose se s generacije na generaciju i mogu izazvati neprijateljstva i ratove među narodima. Poniženje gubitnika u nekom sukobu može desetljećima kasnije eskalirati u nekom novom sukobu. Gubitak jednoga sudskog procesa neće kverulanta smiriti, nego mu samo produbiti osjećaj nepriznanja iz kojega će nastati nove tužbe. Mnoge psihičke smetnje, bolesti, traume, depresivna stanja, ovisnosti, strahovi rezultat su neosviještenih, potisnutih i neriješenih povrijeđenosti.

Pitamo li se kako to da netko na povrijeđenosti reagira tako negativnom silinom na svoju okolinu, naići ćemo na narcizam. Narcis je pojedinac koji se pretjerano brine o svojoj slici i istovremeno ne pokazuje nikakav interes za svoju okolinu i dobro drugih ljudi. Tako je kverulant izrazito osjetljiv i reagira sa svom žestinom na i najmanji dašak povrijeđenosti koji može doživjeti i istovremeno uopće niti opaža niti se brine za povrede koje proizvodi svojim tužbama. Narcizam je obilježen usredotočenošću na samoga sebe, brigom o svom izgledu i ugledu, osjetljivošću na sve što se tiče njega, neosjetljivošću za druge i obezvrjeđivanjem drugih. Narcisa se ne može dobro opisati kao nekoga tko ljubi samo sebe. Narcis ne ljubi. Ni druge, a ni sebe. On ne poznaje duboke emocije. Radost, tuga, sućut, ljubav su mu nepoznati. On nije u stanju uvući se u tuđu kožu. On čezne za priznanjem, naklonošću ili oduševljenjem drugih. Nezasitan je u primanju komplimenata. Narcis nije zaljubljen u sebe. On je ovisnik o sebi. Nikada mu nije dosta priznanja. Budući da ih sve rjeđe dobiva, njegov osjećaj povrijeđenosti samo se produbljuje i on se neprestano nalazi u stanju ovisnika koji prolazi kroz krizu odvikavanja.

Narcisa se ne može dobro opisati kao nekoga tko ljubi samo sebe. Narcis ne ljubi. Ni druge, a ni sebe.

U srcu kršćanstva stoji povrijeđeni spasitelj. Isus je prošao kroz valove poniženja, omalovažavanja i povrijeđenosti svih vrsta. Bio je izrugan kao Mesija, popljuvan kao čovjek, izbičevan, razapet, ponižen pred drugima i odbačen od svojih. Teško je pronaći neku moguću povrijeđenost kojoj nije bio izložen. Pa pak, nije reagirao ozlojeđeno i osvetnički. Omalovažavanja koja je podnio učinili su da je osjetljiv na svako omalovažavanje. Ne samo da je u stanju ući u tuđu kožu nego je u stanju svima poniženima pokazati izlaz iz povrijeđenosti. Njegovo uskrsnuće čudesni je trijumf poniženoga čovjeka bez ikakva traga ozlojeđenosti i ikakve potrebe za osvetom.

U nama žive povrede koje sami nismo ni opazili ni priznali. Nosimo potisnute i odbačene povrijeđenosti. One nam mogu poslužiti za dublje poznavanje samih sebe. Samospoznaja uvijek prolazi kroz proces poniženja. To je dobro znao Sokrat. U svojim je susretima uvijek sugovornike dovodio do nelagodnoga osjećaja poniženosti zbog otkrića neznanja iza privida znanja. Poniženost bi potom okrenuo u žudnju za znanjem. Energiju koju proizvode naše povrijeđenosti moguće je okrenuti na dobro.

Samospoznaja uvijek prolazi kroz proces poniženja.

Ključno pitanje je: kako? Među mnogim odgovorima pred nama izranja Isusova rečenica koju je rekao svojima nakon uskrsnuća: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Iv 20,23). Najvažnija i najdublja dobra vijest je da smo u stanju otpustiti povrijeđenosti, odmaknuti se od omalovažavanja, ostaviti iza sebe neprijateljstva i odbaciti ozlojeđenosti. Ponetko u ovim mogućnostima otkrije snagu vjere. Povjeruje Isusovim riječima više nego svojim povredama i otkrije put u slobodu. Povrijeđenosti zacijele, otvori se čudesna moć sućuti, bljesne mogućnost radosti i zaiskri dobrota.