U srpnju 1956. susreo se kardinal Stepinac sa fra Aleksom Benigarom. Fra Aleksa je do Draganića stigao vlakom iz Zagreba. Tamo ga je sačekao župnik, te su zajedno krenuli biciklom prema Krašiću, vozeći se sporednom putovima. Put ih je vodio lijepim krašičkim krajom, koji je ravničarsko-brežuljkastoga tipa. Ne nedostaje tu ni šumaraka ni vinograda, kao ni nasada kukuruza. Dođoše tako do maloga vrta iza župnoga dvora. Nakon provjere stanja, uđoše kroz podrumska vrata u župnu kuću gdje ih je župnik Vraneković otpratio gore do uzoritoga kardinala.

„Fra Aleksa“ poletiše mu u zagrljaj kardinal,
„Bogu neka je hvala što Vas vidim nakon toliko godina (iako mu je fra Aleksa bio prijatelj, kardinal mu se obraćao sa “Vi”, jer nisu bili nasamo) !“
„Eminencijo“, reče fra Aleksa, poljubivši mu prsten nakon zagrljaja – „Bogu neka je hvala na ovome času. Evo, nakon dvadeset i sedam godina se opet vidimo.”
„Da“, prihvati Stepinac, „zadnji put to bijaše u Rimu na obrani Vaše disertacije, a potom ste Vi otišli u Kinu kao misionar.“
„Tako je Eminencijo, i sada sam opet tu sa Vama i prenosim Vam pozdrave i apostolski blagoslov koji Vam očinski udjeljuje Vrhovni Svećenik, Sveti Otac Pio XII.“
„Hvala Vam lijepa“, odgovori kardinal, “molim Vas da najsrdačnije pozdravite oca svih kršćana kada se vratite u Rim!“
„Hoću, budite bez brige.“
„Dragi oče, padoše mi na pamet kako ste onomad na obrani disertacije odgovorili na primjedbu patera Hoffmana da u Vatikanskom arhivu niste proučili važne dokumente?“

Fra Aleksa se nasmijaše i klimne glavom, na što Eminencija nastavi:
„Vi rekoše da tko prvi puta uđe u Vatikanski arhiv, kao da je došao u izvornu prašumu poput onih u tropskim krajevima, te da molite poštovane članove komisije da budu dobri i da Vas ispričaju. Tada su se članovi komisije nasmijali i obrana Vaše disertacije je bila završena.“
„Eminencijo, divim se Vašem pamćenju, i to nakon ovoliko godina; da, bijaše upravo tako kao što ste rekli“, reče fra Aleksa.
„Zaista je lijepo prisjetiti se tih trenutaka!“
„Živo me zanima“, nastavi Eminencija, “kakvo je stanje bilo u Kini?“
„Eminencijo, morali smo voditi borbu na dvije strane, sa komunistima i sa dijelom kršćana koji su s njima radili na takozvanoj reformi Crkve. U osnovi se radilo o osnivanju tzv. Patriotske narodne crkve koja bi bila pod nadzorom vlasti. Tako da Sveta Katolička Crkva u Kini silno trpi. Ubojstva nevinih ljudi i pripadnika klera su svakodnevna pojava. Uz to, slijedi i državna otimačina dobara bez ikakvih kriterija za konfiskaciju. Pravosuđe je samo fingirano. Sve sastavnice državnog aparata služe samo za provođenje partijskih odluka. Vjernički puk Kine prolazi trnovitim križnim putem. A hoće li taj križni put biti dugačak ne znam, no ufam se da će se dobri Bog po zagovoru Majke Božje smilovati kineskom narodu i učiniti taj put kratkim kao što je bio Isusov. Sve kako Bog hoće. Progon Crkve u Kini je kulminirao protjerivanjem misionara iz Kine, a ja sam protjeran među posljednjima prije dvije godine. Suznim očima sam ostavio svoju ljubljenu braću u rukama grabežljivih vukova.”

„Kakve grozote“, reče Eminencija, „pa to je država apsolutnog terora!“
„Vidite, takva svećenička društva postoje i ovdje u Jugoslaviji. Meni je nuđeno sa vrha da približim našu crkvu vlastima, da napravimo ‘narodnu crkvu, neovisnu o uplivima tuđinaca’. Takvu demonsku ponudu sam odmah otklonio i jasno im dao do znanja da je katolička hijerarhija u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Jugoslaviji, isključivo dio Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve, koje poglavar je Sveti Otac papa u Vatikanu. Na istom stajalištu stoji i naš napaćeni narod.“
„Eminencijo, mogu Vam potvrditi da je po čitavom slobodnom svijetu odjeknula spremnost na žrtvu našega naroda, a također i Vaša osobna žrtva, počevši od nepravednog suđenja pa do ovog nesretnog zatočeništva.“

„Fra Aleksa, vidite, pravi razlog moga procesuiranja bijaše Pastirsko pismo u kojemu smo faktima dokazali da u Jugoslaviji postoji progon Crkve i naroda te u kojemu smo preklinjali da se s time prestane. No, to ih je još više razjarilo, jer se vlast, kao svaki silnik, plaši istine. Što se mene tiče, nemam nikavih ambicija na svijetu, nego izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj.“

„Eminencijo“, nastavi snažno fra Aleksa, „svako zlo ima svoj kraj, pa će i ovo prestati, no kada će se to zbiti, to znade samo dobri Bog, koji nas nikada ne ostavlja. Nedavno je papa objavio apostolsku poslanicu Dum maerenti animo (Dok prežalosnom dušom) u kojoj spominje tri kardinala, Vas Preuzvišeni, te Mindszentyja i Wiszinskoga riječima:
Budite uvjereni da cijela kršćanska obitelj s poštovanjem cijeni sve što ste pretrpjeli kroz dugo vrijeme, u tišini, u iskušenjima, u nevoljama i zazivajući pomoć milosrdnoga Boga da ne biste podlegli teškim udarcima bezboštva ili podmukle zamke zablude, nego naprotiv, da biste s upornom hrabrošću svetih mučenika mogli dati javno svjedočanstvovaše vjere, da bi vaši progonitelji, kojima je zapovijed ljubavi također iskazana, mogli zadobiti oproštenje od Onoga koji ih je spreman prihvatiti,i koji čeka s ljubavlju povratak svojih izgubljeniih sinova.“

„Hvala Svetom Ocu na podršci”, reče kardinal, gledajući sjetno fra Aleksu. Na to se fratar lagano nasmiješi i doda:
“Sveti Otac neprestano moli za Vas i za naš narod da izdržite atake komunističke nemani te da budete dostojni vjere koju nam predadoše naši časni pretci.“
„Dobro osjećam snagu njegove molitve i molitve tolike braće i sestara u Kristu. Sasvim je sigurno oče, da bez toga ne bih mogao izdržati sve ove godine i da bih bio poklekao.
No, bilo nam sve ‘Ad laudem gloriae gratiae Christi’ (Ef, 1,12).“

Kad je fra Aleksa otišao kardinal je nastavio razgovarati sa Vranekovićem.
„Jako mi je drago što sam vidio fra Aleksu, svetačka je to duša znate?“
„Eminencijo, zadivio me svojom poniznošću te svojim osjećajem za Crkvu.“

„Da, župniče, divan je on. Iako se u Kini, Jugoslaviji te u ostalim zemljama gdje vlada komunistički zmaj naziru ogromne sjene nad našom budućnošću, ne smijemo se bojati. Fra Aleksa zna da postoji još veće zlo koje uzrokuje ostala zla, a to je društvo koje je potpuno bez Boga. Dakle, više od nepravednoga društvenoga poretka treba se bojati pakla jer je vječni spas čovjeka najveće dobro. Ono je mnogo više od naravnih dobara iz cijeloga svemira. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi (Mk 8,36)?

Povodom 120. obljetnice rođenja Alojzija Viktora Stepinca (8.5.1898.) i 20. godišnjice proglašenja blaženim (3.10.1998.), autor Marlon Macanović, magistar prava, napisao je roman o kardinalovu životu:”VIKTOR, Kardinalova pobjeda”. Na 230 stranica, uz uvod mr. sc. don Šimuna Doljanina i završnu riječ vjeroučitelja Mirka Jurića, može se proživjeti sve bitne događaje iz blaženikova života (rođenje, mladost, školovanje, ređenje, imenovanje za zagrebačkog nadbiskupa te kardinala, zbivanja uoči II. Svjetskog rata, te samoga rata i poraća, utemeljenje Caritasa, osnivanje Karmela u Brezovici, uzništvo u Lepoglavi i Krašiću itd.). U knjizi su sa čitateljem: Službenica Božja Marica Stanković, pater Tomislav Poglajen, Sluga Božji dr. fra Aleksa Benigar, Sluga Božji Franjo kardinal Kuharić, dr. don Stjepan Kranjčić, don Josip Vraneković, Vlatko Maček i mnogi drugi.

Knjigu možete nabaviti OVDJE.