Budi dio naše mreže

"S uskrsnućem dolazi puno jače svjetlo: Nedužni koji je podnio patnju i smrt za druge Božjom je snagom obnovljen, uzdignut na novi život i time je osvijetlio naše ropstvo, nasilje, strahove i zakone", poručuje dr. sc. fra Ante Vučković.

/ mp

Njegov je prvi i osnovni poziv svećeništvo i redovništvo, a život ga je odveo u filozofske vode. Zavolio je filozofiju, no brzo je shvatio da se ne želi odreći tipično svećeničkoga pastoralnoga rada s ljudima i evangelizacije. Tako se preko tjedna bavi filozofijom, a vikendima djeluje kao dušobrižnik. Dva svijeta ipak nisu paralelna. Kršćanska vjera nudi odgovore na velika ljudska pitanja koja si barem ponekad postavlja više-manje svaki čovjek, a kristaliziraju se u filozofiji. Ta se pitanja i odgovori prožimaju u najsvjetlijoj točki koja tek dijelom pripada ljudskoj povijesti: u Kristovu uskrsnuću. Tako zbori splitski franjevac, filozof i teolog fra Ante Vučković, koji se unatoč brojnim obvezama rado odazvao pozivu Glasa Koncila da bude gost u uskrsnom intervjuu.

Pravedno božanstvo i zagrobni život propovijedaju mnogi religijski sustavi, a te kategorije nisu tuđe ni filozofiji. No što to posebno nudi kršćanstvo s Kristovim uskrsnućem?

Kršćanstvo propovijeda krajnji izlazak Boga iz svoje svemoći, ulazak u nemoć, patnju, smrt, i to iz jednoga – iz naše perspektive – vrlo važna razloga, a koji je nekomu tko promatra samo Boga u njegovoj veličini i transcendenciji neshvatljiv: Bog je htio imati iskustvo ljudskoga života. To Božje iskustvo nama je otvorilo sfere koje mi sami od sebe nikada ne bismo otvorili. Riječ je o neshvatljivoj solidarnosti Božjoj s nama ljudima. Mi tu solidarnost nazivamo ljubavlju: Bog je tako ljubio svijet da je htio da njegov Sin prođe kroz naše ljudsko iskustvo od začeća do samoga njegova kraja, do dna, do sramotne smrti.

S uskrsnućem dolazi puno jače svjetlo: Nedužni koji je podnio patnju i smrt za druge Božjom je snagom obnovljen, uzdignut na novi život i time je osvijetlio naše ropstvo, nasilje, strahove i zakone. Stoga Bog nije samo Bog snažne mišice koji spašava svoj narod iz ropstva, nego je Bog koji nas, dijeleći naše iskustvo, izbavlja iz puno gorega ropstva koje Novi zavjet naziva ropstvom grijeha, a u kojem se oslikavaju sve sputavajuće sile ovoga svijeta.

Isus je bio nepravedno osuđen, izmučen, raspet, odbačen od svojega naroda, ismijan i ubijen. Da je na tome završilo, mogli bismo reći da je svijet nepravedan i grozan i da se u tom svijetu užasa moramo snaći kako možemo i znamo. No uskrsnuće kaže: “Ne, Bog je dao za pravo Onomu koji je trpio zlo, a nije ga nanosio.” Čini mi se da je to veliko svjetlo za ljude koji su i inače, svojim razumom, došli do zaključka da je bolje podnositi zlo negoli ga nanositi. S uskrsnućem dolazi puno jače svjetlo: Nedužni koji je podnio patnju i smrt za druge Božjom je snagom obnovljen, uzdignut na novi život i time je osvijetlio naše ropstvo, nasilje, strahove i zakone. Stoga Bog nije samo Bog snažne mišice koji spašava svoj narod iz ropstva, nego je Bog koji nas, dijeleći naše iskustvo, izbavlja iz puno gorega ropstva koje Novi zavjet naziva ropstvom grijeha, a u kojem se oslikavaju sve sputavajuće sile ovoga svijeta.

Može djelovati pomalo obeshrabrujuće raskorak između snage vjere koja se temelji na Kristovu uskrsnuću i lakoće kojom suvremeni čovjek prelazi preko te kršćanske poruke. U jednom ste se članku bavili pitanjima tko ne vjeruje u uskrsnuće, koga ono ne zanima… Možete li to malo pojasniti?

Kad govorim o nevjeri, ne mislim prije svega na kognitivnu spoznaju da nema Boga, nego na čovjekovu volju, na njegovu slobodu u kojoj kaže: “Ja neću da ima Boga, ja ne želim vjerovati u uskrsnuće.” U tom je smislu nevjera životna odluka, koja ima svoje razloge. Ti razlozi nevjere u uskrsnuće mogu biti vrlo banalni. Poljski pjesnik Czeslaw Milosz doveo je u pitanje i izokrenuo poznati marksistički prigovor kršćanima da im je vjera opijum koji im ne dopušta vidjeti realni svijet nego se umjesto toga omamljuju idejom o zagrobnom životu. On kaže: “A što ako je nevjera opijum? Što ako netko prihvati i kaže da je sa smrću svemu kraj zato da bi sebe uvjerio da nakon smrti nikomu ne će polagati račune za svoje gadosti, grijehe i promašaje.” I to je neka vrsta opijuma.

Jer vjera u uskrsnuće tjera nas na barem minimum truda da svoj život uredimo pred Bogom, pred tom krajnjom instancom.

Jer vjera u uskrsnuće tjera nas na barem minimum truda da svoj život uredimo pred Bogom, pred tom krajnjom instancom. Dio ljudi, dakle, ne vjeruje jer se ne želi suočiti s Bogom i ne želi prihvatiti posljedice toga suočavanja. Radije bi da sve završi u ništavilu.

Drugi dio ne vjeruje u uskrsnuće zbog tromosti koja dolazi od uspavanosti uma i duha. Mislim da raste broj ljudi koje uspavljuju suvremena tehnologija i životne lagodnosti ne ostavljajući im ni vremena ni snage duha da postave velika, ozbiljna životna pitanja. To je naš svijet. Nekima sam život postavi velika pitanja. Nađu se zatečeni, nespremni i zbunjeni pitanjima na koja im više ni tehnika ni mediji ne mogu dati odgovor.

Mi kršćani vjerujemo, na tragu Kristova uskrsnuća, u uskrsnuće tijela. No u svijetu kao da se, s obzirom na tijelo, suočavamo s dvjema suprotnim tendencijama. Jednu bismo mogli nazvati kultom tijela, a drugu prijezirom prema tijelu, koja se, među ostalim, očituje u nepoštovanju nekih temeljnih bioloških datosti. Može li nam vjera pomoći kako se postaviti prema nekim od tih fenomena?

Vjera u uskrsnuće objavljuje nam što smo i kakvi smo. Mi smo tjelesna bića i naša je tjelesnost određena za uskrsnulu tjelesnost. To nam je objavljeno, premda ne znamo kakvo će to naše buduće tijelo točno biti. S obzirom na kult tijela, naša se uskrsna vjera na neki način susreće sa suvremenim svijetom, a istodobno od njega odudara. Klanjamo se tijelom, brinemo se za tijelo i tjelesno, ali se tijelu ne klanjamo. Tijelo nas ujedno upućuje na našu potrebu za Bogom i njegovim spasenjem. Ono je s jedne strane savršeno Božje stvorenje, a s druge je strane vrlo krhko. U ljudskom tijelu nalazimo najdragocjenije u kozmosu uopće – to je Božji dah, a tijelo je istodobno i posve svakodnevno. Ono je prašina, prah i pepeo, materija od koje je i kozmos napravljen. Mi smo i jedno i drugo: dragocjeni kao iskra živoga Božjega daha u svijetu, a istodobno krhki i trajno izloženi ništavilu. Potreban nam je Bog da bismo imali puninu života.

Svakako, kršćanstvo je u sukobu s onim strujanjima u suvremenom svijetu koja žele stvoriti bestjelesnoga čovjeka, neku vrstu anđela kojemu je tijelo posve nevažno. Spomenuo bih ovdje fenomen koji se ubrzano širi. To je ideja da pojedinac nije smješten u tijelu koje je u skladu s onim kako on sebe doživljava. Odavno znamo da se čovjek u svijetu ne osjeća dobro. Postoje datosti koje ne biramo: tijelo, spol, obitelj, narod, vrijeme, kultura… U nama postoje emocije koje nisu dobre, koje nas razdiru. Zadaća filozofije i odgoja bile su da se trudimo prihvatiti te datosti i od njih napraviti najbolje što možemo. U ovom času prvi put u povijesti čovjek kaže: “Ne, mi sada moramo natjerati tijelo da odgovara ideji koju imamo o sebi.” U temelju toga je zamisao da budemo tvorci samoga sebe. Time stvaramo katastrofu u životu mnogih mladih ljudi koji su sebe uspjeli uvjeriti da su njihove misli sasvim u redu, ali njihovo tijelo nije u skladu s njihovim mislima i osjećajima pa bi ga trebalo promijeniti. Jasno je da će se tijelo tomu opirati, da će “vrištati” i nakon svih mogućih operacija i neprestano podsjećati nositelja na razliku između njegovih želja, htijenja, napora, identiteta s jedne strane i tijela samoga s druge. Ni jedno tijelo ne može odgovoriti idealu njegova nositelja. Kad-tad će raspuklina biti prevelika i neizdrživa. Što je ideal viši, anđeoskiji, to će raspuklina biti dublja. Moguće je, međutim, ići drugim putom: svoja stajališta, emocije, doživljaje možemo uskladiti s onim što nam je dano i od toga napraviti najbolje što je moguće.

Očito u današnjem svijetu nije lako ispuniti misijsko poslanje Uskrsnuloga. S druge strane baštinici smo iskustva galilejskih ribara koji su, pokazala je povijest, evanđeljem osvojili ondašnji svijet…

Točno je da je u kratko vrijeme mala skupina ljudi koji su povjerovali u Kristovo uskrsnuće unijela velike promjene u Rimsko Carstvo pa se dogodila epohalna promjena. U čemu je tajna? Ako se osvrnemo na početke Crkve, zamijetit ćemo da su Kristovi učenici u susretu s Uskrsnulim sami bili promijenjeni. Imali su živo iskustvo Uskrsnuloga. Pred očima su imali izmasakrirano Kristovo tijelo koje je uskrsnulo. To iskustvo ubijenoga koji je živ bilo je snaga koja ih je nosila. Prenijeti drugima ono što su vidjeli i doživjeli bilo im je važnije od očuvanja vlastitoga života. I danas se, uvijek nanovo, događa da čovjek dođe u kontakt s Kristom, sa živim Bogom, i da iz toga susreta iziđe promijenjen i potom evangelizira. Ta svijest, takav susret, nasušno su nam potrebni jer po njima Crkva može živjeti. Za susretom s Uskrsnulim nam je žudjeti. U tom se susretu krije snaga koja može ukloniti najveću zaprjeku našemu propovijedanju, a to je raskorak između naših riječi i djela, između onoga što propovijedamo i onoga što živimo. Crkva ne živi od svojih snaga, ni od svojih genijalnih ljudi, ni od tekstova koji su nastali iz karijere ili karijerizma. Crkva živi od Uskrsnuloga i od njegove snage; i od ljudi koji su spremni snagu Uskrsnuloga donositi onamo gdje je svijet potrebit toga.

Čini se ipak kao da Crkva u okolnostima sve veće sekularizacije gubi sigurnost što bi točno naviještala, koje sve implikacije Kristovo spasenje uključuje. Mislimo, primjerice, na Sinodski put u Njemačkoj i njegove reformske zahtjeve…

Živimo u svijetu u kojem smo izgubili ono što smo dugo imali, ili smo barem mislili da imamo: kompaktnu Crkvu u kojoj, istina, ima puno problema i pitanja, ali ima i instanca koja ima zadnju riječ. To je papinstvo. Sada mi se čini da ta zadnja riječ ne će biti izrečena i da de facto živimo u, da se tako izrazim, pluralnoj Crkvi; u mjesnim Crkvama koje se zovu katoličkima, ali koje u praksi žive različito jedna od druge. Ne mogu procijeniti kako će se stvari razvijati, ali sada mi se čini da se moramo nositi s izazovima “pluralne Crkve”. Siguran sam da, barem kod nas, takva situacija ne donosi radost, nego stvara zbrku i nesnalaženje. Postavlja se pitanje je li moguće da smo u istoj Crkvi, a svijet doživljavamo sasvim drugačije i Kristove odgovore i povijest Crkve razumijemo sasvim drugačije. U svakom slučaju, nas se kao jednu mjesnu Crkvu njemački Sinodski put izravno tiče zbog naših vjernika koji žive u Njemačkoj. Oni žive u njemačkom svijetu s hrvatskim mentalitetom. Mnogima to nije lako. Neki se lome u sebi. Nisu ovlašteni reći da je Crkva u Njemačkoj heretička, a praktično se ne snalaze u toj Crkvi. Naši svećenici, dušobrižnici to osjećaju svakodnevno i snalaze se kako znaju. Mislim da je to još jedan izazov, još jedna situacija koja zahtijeva dublji angažman, i teološki i pastoralni. No u tome smo još u povojima.

Pluralnost po sebi zacijelo ne bi bila nerješiv problem kad bi svima bila zajednička neka osnovna gramatika evanđelja i načina na koji su Crkva i njezini najizvrsniji članovi čitali i prenosili kršćansku istinu…

Problem Sinodskoga puta i sličnih stremljenja vidim u tome što se silna energija ulaže kako bi se ljudima pokazalo da ih Bog voli, a da se ne očekuje da bi taj susret s Bogom donio ikakvu promjenu u njihovu životu. Umjesto toga se realno stanje, koje se do jučer smatralo grješnim, sada bez daljnjega prihvaća i blagoslivlja, a da se zapravo ništa ne mijenja. Ne čini mi se da se time ljudima stvarno pomaže. Evanđelje na jako puno mjesta pokazuje da čovjek u susretu s Kristom mijenja svoj život: bogataš koji je svoje blago stekao na nepravedan način širokogrudno dijeli drugima; žena koja je mijenjala muškarce odjednom postaje svjedokinjom Mesije; zarobljeni postaje slobodnim, bolesni zdravim. O susretima s uskrsnulim Kristom da i ne govorim. Izbezumljena Marija Magdalena postaje apostolicom apostola, kasnije Savao postaje Pavao… To su velike životne promjene. Teško je pronaći takvo nešto u vizijama njemačkoga Sinodskoga puta. Blagoslov homoseksualnih parova ne rezultira promjenom njihova života. Drugdje u svijetu nailazimo na ljude koji su, unatoč homoseksualnoj sklonosti, promijenili svoj način života zahvaljujući susretu s Kristom koji ih je duboko pogodio.

Potvrditi samo postojeće stanje blagoslovom naliči mi afirmativnom stajalištu prema djeci koja kažu da su u pogrješnom tijelu. Potvrđujemo im i puštamo ih da idu putom koji nerijetko vodi u samodestrukciju. Blagotvorni odraz susreta s Uskrsnulim izgleda drukčije. On oslobađa od strahova i iluzija i otvara novi put.

Možete li na temelju svojega desetljetnoga pastoralnoga rada s različitim ljudima i skupinama odrediti koje bi to, u hrvatskom društvu, bile najveće i najčešće rane kojima je potrebna uskrsna preobrazba?

Moje iskustvo, a ono je vrlo ograničeno, govori da najviše rana ima izvor u obitelji i obiteljskim odnosima. To su loša komunikacija, loši odnosi između supružnika, između djece i roditelja, a onda i između braće i sestara. Mislim da smo kao narod vrlo skromno odgojeni i obrazovani za komunikaciju. Mnogi ljudi nemaju ama baš nikoga s kim bi mogli biti potpuno otvoreni. Kada u obitelji nema dobre komunikacije, onda se iz nje bježi. Takva je pak situacija inkubator mnogih mana, ovisnosti o alkoholu, kocki, drogi, internetu, pornografiji. I tako se problemi i rane množe. Nedostatak komunikacije često se, poput kakve zaraze, prenosi na sljedeći naraštaj pa postaje transgeneracijskim problemom. Tako se u novom naraštaju ponavljaju loši obrasci iz prethodnoga.

Po mom sudu, mi u Crkvi o obitelji često govorimo, što je dobro, ali nije dobro to što nedovoljno činimo. Smatram da nemamo dobro osmišljenu i raširenu mrežu pomoći, primjerice, mladim bračnim parovima koji su u osjetljivim i ključnim godinama braka jako opterećeni djecom, poslom, kreditima… Čini mi se da puno više energije i novca trošimo na djecu u školama negoli na rad s obiteljima. Supružnicima je nekada potrebnije pomoći negoli njihovoj djeci. Ako među roditeljima vladaju dobri odnosi, vrlo je vjerojatno da će i s djecom biti sve u redu. Ne vrijedi obratno: ako radimo s djecom, ne znači da će to poboljšati odnose među njihovim roditeljima.

Često se čuje da nas liječe Kristove rane, koje su ostale na Kristovu uskrsnulom tijelu kao znak patnje koju je pretrpio. Je li to liječenje po Kristovim ranama tek teološka metafora budućega, eshatološkoga iscjeljenja, ili ono i danas može biti na djelu kad je riječ o netom spomenutim, ali i drugim ranama koje često jedni drugima nanosimo?

Kristove rane pokazuju s jedne strane ljudsku krhkost i ljudsko zlo, a s druge strane objavljuju silu uskrsnuća. Stoga nam one pokazuju što Bog može napraviti od našega najgorega, od našega zla. Može napraviti novi, uskrsnuli život. Mi baš nismo u stanju preobraziti naše zlo. U Kristu, međutim, otkrivamo da je moguće preobražavati zlo. To nije teorija. Ima mnogo ljudi koji su podnijeli neko zlo i/ili nepravdu, ali su kroz to postali bolji ljudi. Učinili su puno dobra baš zbog zla koje su podnijeli, a s kojim su se suočili u svjetlu Kristova uskrsnuća. Kad razgovaram s ljudima koji su pretrpjeli zlo i nepravdu, često ih pozovem da »odu« na Golgotu i da vide kako je Krist tamo reagirao. Tamo mogu pronaći prednosti Kristove reakcije na zlo i opaziti razlike u odnosu na naše spontane reakcije na nepravdu. Najčešće ljudi otkriju da je reagirati kao Krist istinito i dobro. I da je to bolja, ljudskija opcija od gorčine, mržnje, osvete. Škola s Golgote najdublja je škola ljudskosti. Jasno, kad kažem Golgota, uvijek je promatramo u svjetlu uskrsnuća.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja