Svatko od nas ima svoju priču, odnosno povijest. Kroz svoju povijest mnogi su doživjeli brojne traume i emocionalne rane koje su ostavile traga na psihičko zdravlje. Za sada, pročitavši ovih par redaka vjerujem da bi se svi složili i rekli „da, to je tako”. No, ako se takva osoba deklarira vjernikom, pa i katolikom, kao da se situacija mijenja. Kao da razumijevanje ustupa mjesto čuđenju i osudi.

Mnogi misle da biti kršćanin znači činiti određena djela i da što ih više činimo – bolji smo kršćani. A što sa slabostima? Što sa psihičkim smetnjama, bile one blaže ili teže? To je nekakva vrsta „zapreke“ u duhovnom životu. A što ako nije? Što ako je to tvoj teren na kojem si pozvan postati svet?

Svatko od nas ima svoju priču, odnosno povijest. Kroz svoju povijest mnogi su doživjeli brojne traume i emocionalne rane koje su ostavile traga na psihičko zdravlje.

Jedan je svetac zapisao: Često zapinjemo na lažnim preprekama, na preprekama koje su zapravo sredstva. Zapinjemo na svojem siromaštvu, svojoj bijedi. No, vjera bi se trebala graditi na svakom obliku siromaštva.

Mnogi misle da biti kršćanin znači činiti određena djela i da što ih više činimo – bolji smo kršćani. A što sa slabostima? Što sa psihičkim smetnjama, bile one blaže ili teže?

Primjeri svetaca

Promotrimo život s. Marije od Trojstva (Marie de la Trinité). Ta francuska redovnica imala je prilično teško djetinjstvo, te je vrlo rano osjetila poziv na kontemplativan život. 1930., sa svojih 27. godina ulazi u dominikanski red.

1944. godine, stjecajem raznih okolnosti, pa i činjenicom teškog djetinjstva, ova sestra počinje tonuti u depresiju. Konzultirala se s brojnim psihijatrima i neurolozima, te se na kraju podvrgnula psihoanalizi. Dobar dio njenog života bio je obilježen psihološkim krizama, a ona je opet, i uz to slovila kao mističarka. Kako je to uspjela? Uvjeren sam, između ostalog, tako što je uspjela “iskoristiti” svoj križ u postizanju svetosti. Uzela ga je i nosila. Nije dozvolila da je križ pritisne.

Često zapinjemo na lažnim preprekama, na preprekama koje su zapravo sredstva. Zapinjemo na svojem siromaštvu, svojoj bijedi. No, vjera bi se trebala graditi na svakom obliku siromaštva.

S druge strane, svima nam je dobro znana Mala Terezija. Ona na jednom mjestu piše svojoj sestri: “Ako dragi Bog želi da budeš slaba i nemoćna poput djeteta, misliš li da ćeš imati manje zasluga? Prihvati da ćeš posrtati, pa čak i padati na svakom koraku, i da ćeš jedva nositi svoj križ. Ljubi svoju nemoć jer će tvoja duša od toga imati više koristi nego da nošena milošću poletno čini herojska djela zbog čega bi uživala u samoj sebi i postala ohola”.

Čuli smo i za sv. Ignacija Loyolskog, no znate li da se i on dobar dio svog života borio s prisilnim mislima?

Blagoslov ili prokletstvo?

Je li smisao ovog članka veličanje patnje? Apsolutno ne. Ukoliko se netko bori s nekim poremećajem, trebao bi potražiti pomoć – baš kao što bi netko potražio pomoć kod ortopeda u slučaju problema s koljenom.

Trebamo biti razboriti. Ne bi trebala biti sramota imati neki psihički problem, koliko god to čudno i teško zvučalo. Baš suprotno – razborito bi bilo potražiti pomoć, uključiti i psihologiju i duhovnost u izlječenje – ili bar u olakšavanju podnošenja tereta križa.

Što ako je to tvoj teren na kojem si pozvan postati svet?

Stoga, na tom tragu, smisao ovog članka je pomoći uzdići pogled iznad svoje bolesti, iznad tvog križa. Smisao je pomoći tebi, koji se boriš da ne osuđuješ samog sebe, već da imaš razumijevanja za samog sebe. Smisao je da si dopustiš biti slab. Smisao je reći da je sasvim u redu potražiti pomoć. Ohrabri se, nisi sam.

Ne možemo izbjeći oluje, nemire i brige, ali to niti nije smisao života. Ili – jesi li se zapitao, što ako je Bog dozvolio tu patnju kako bi ga susreo? Baš kao i Job?