Isus kaže da je grijeh protiv Duha Svetoga neoprostiv na ovom i na budućem svijetu. Ova je izreka paradoksalna zato što je Isus svojim riječima i djelima objavljivao milosrdnog Boga koji se raduje da može opraštati svojim grešnim sinovima i kćerima, kadgod se oni raskajani utječu njegovoj dobroti. Posebno zastrašujuće zvuči Matejeva verzija ove izreke: “I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na budućem” (Mt 12,32). Posvetit ćemo pažnju Markovoj i Lukinoj verziji ove izreke, jer pokazuje dva različita konteksta. Što je Isus ovim htio reći? Da li je to konačna osuda ili proročki poziv i opomena?, piše umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije prof. dr. Mato Zovkić za portal Svjetlo riječi.

Duh Sveti u Isusovu djelovanju

Kod Marka (i Mateja) grijeh protiv Duha Svetoga sastoji se u zlobnom tumačenju Isusova mesijanskog uspjeha, a kod Luke u oglušivanju na navjestiteljsko djelovanje Isusovih sljedbenika. Pogledajmo Markov tekst: “Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi ili hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.” Jer govorahu: “Duha nečistoga ima” (Mk 3,28-30). “Sinovi ljudski” kojima se sve može oprostiti su ljudi kao stvorenja koja svojim djelima i riječima vrijeđaju ljudsku subraću a time i samog Boga. “Grijesi” su grešni čini i stanja, a “hule” su grešne riječi – uvrede, poniženja, klevete, ogovaranja. Bog sam oprašta te grijehe i hule uz nužnu pretpostavku da se grešnici vraćaju Ocu poput rasipnih sinova (Lk 15,20) ili se kao izgubljene ovce daju naći od Isusa Dobrog pastira (Lk 15,4). Kajanje je pri takvom povratku izraz vjerničkog prihvaćanja Božjeg vrhovništva i ovisnosti stvorenja od Stvoritelja. Marko i Matej u neposrednom kontekstu jasno pokazuju da se grijeh protiv Duha Svetoga sastoji u pripisivanju vragu svega što Isus čini pod utjecajem Duha Svetoga.

Bog sam oprašta te grijehe i hule uz nužnu pretpostavku da se grešnici vraćaju Ocu poput rasipnih sinova (Lk 15,20) ili se kao izgubljene ovce daju naći od Isusa Dobrog pastira (Lk 15,4).

Marko je u 1,12 pokazao kako je Duh Sveti Isusa “nagnao u pustinju” da se pripravi na mesijansko djelovanje. Glavna aktivnost Isusova prema Marku jest oslobađanje bolesnika od nečistih duhova i pozivanje svih na obraćenje zato što se po Isusovim djelima i riječima približilo Božje kraljevstvo. Farizeji ne niječu Isusova čudesa nego ih zlonamjerno tumače. Tvrde da je on sam opsjednut od nečistog duha te da pomoću đavolskog poglavice izgoni nečiste duhove iz bolesnika (Mk 3,22-30). Isus se žestoko suprotstavlja takvom karikiranju njegovih najplemenitijih akcija. Prema Mateju on se poziva na činjenicu da i Dvanaestorica izgone đavle po njegovoj ovlasti: “Ako li ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih sinovi vaši izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Mt 12-27-28). Povijesni Isus time govori da on na poticaj Duha Očeva čini djela koja mu Otac daje i zadaje. Kao čovjek može nekima biti antipatičan, ali hulom proglašava poricanje Duhove prisutnosti u svom djelovanju.

Neoprostivu hulu čine oni koji ga zbiljski doživljavaju pa njegova djela zlobno tumače pripisujući ih suradnji s vragom.

Neoprostivu hulu čine oni koji ga zbiljski doživljavaju pa njegova djela zlobno tumače pripisujući ih suradnji s vragom. Isus sebe naziva “Sinom čovječjim” i time prihvaća ljudski eventualno opravdanu kritiku protiv svoje osobe, ali se žestoko suprotstavlja poricanju Duha Božjega u njegovim nakanama, planovima i pothvatima. Sve što čini i govori ima za povod i cilj objavljivanja Boga snagom Duha Božjega. Poslušnost Ocu u Duhu vrhunska je norma Isusova djelovanja. Tko se s njim zbiljski susretne, treba prepoznati i prihvatiti Boga iz njegova djelovanja, makar ponešto i imao protiv Isusa kao čovjeka. Isus je “Duhom Svetim pomazan”, kako tumači Petar (usp. Dj 10,38). Poslušan Duhu, on navješćuje evanđelje siromasima i milost Gospodnju svima (usp. Lk 4,18-19).

Duh Sveti u djelovanju Isusovih sljedbenika

Kad kaže da je hula na Duha neoprostiva, Isus opominje i zove, a ne osuđuje. Ne donosi dogmatsku definiciju nego farizeja koji misle da oproštenje mogu zaslužiti dobrim djelima upozorava da je jedini Bog trajni gospodar oproštenja. Bog oproštenje dariva, a čovjek taj dar može pokajnički i ponizno prihvatiti ili ga samodostatno odbaciti.

Odbijati Isusa kao Spasitelja u vremenu Crkve znači griješiti protiv Duha Svetoga.

Sada pogledajmo Lukin tekst: “I tkogod rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti. Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što reći. Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći” (Lk 12,10-12). Kod Luke je Duh prisutan u Crkvi koja nastavlja Isusovo poslanje u svijetu pa tko ne prihvaća svjedočki navještaj Crkve, huli na Duha Isusova. Odbijati Isusa kao Spasitelja u vremenu Crkve znači griješiti protiv Duha Svetoga. Uskrsli Isus rekao je, prema Luki, da njegovi svjedoci trebaju u njegovo ime propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha nakon što se obuku “u Silu odozgor” (Lk 24,47-49). Duh proslavljenog Isusa prosvjetljuje i jača svjedoke Isusove u svijetu. Tko trajno odbija milosni poticaj Božji što dolazi iz Crkve i po Crkvi, griješi protiv Duha Svetoga. Ovo djelovanje Duha garancija je Crkvi da ispravno primjenjuje Isusove smjernice na nove prilike.

Luka donosi u 15. glavi djela apostolskih rasprava o obrezanju muškaraca između grčkih i rimskih pogana koji su pokazivali zanimanje za kršćanstvo. Kako je Isus bio obrezani Židov te također svi apostoli, neki su misionari mislili da taj vanjski znak uključivanja u saveznički narod Božji treba i u kršćanstvu ostati obavezan. Pavao je kao židovski mladić rastao s poganskim kolegama te uvidio da Grci i Rimljani obrezanje smatraju barbarskim običajem kojim se sakati ljudsko tijelo. Kad bi se obrezanje zadržalo kao obavezno, kršćanstvo bi ostalo samo jedna sljedba unutar židovstva. Apostoli su u Jeruzalem god. 49. saslušali Pavlov izvještaj o obraćenju pogana te se pomolili Duhu Svetomu i donijeli odluku da obrezanje i ostali židovski disciplinski propisi nisu nužni za ulazak u zajednicu Isusovih sljedbenika. U prigodnoj poruci kršćanima koji su prešli s poganstva oni su javili: “Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno” (Dj 15,28).

Tko trajno odbija milosni poticaj Božji što dolazi iz Crkve i po Crkvi, griješi protiv Duha Svetoga.

Pri donošenju ove odluke sudjelovala je “sva Crkva”, tj. zajednica onih u Jeruzalemu koji su se dali krstiti na ime Isusovo, a ne samo Dvanaestorica i Pavao. Oni su tada bili uvjereni da im Bog govori po prosvjetljenju Duha Svetoga. Tako i današnja Crkva vjeruje da je Duh Sveti ne samo čuva da od predanih vjerskih istina ne otpadne nego i da nove probleme svoje i cijelog svijeta ispravno prosuđuje u svjetlu istog Duha Svetoga. Tko to ne priznaje, ‘teško griješi. Ipak se ovdje radi o Isusovoj proročkoj opomeni i pozivu, a nikako o izricanju konačne osude.