Mnoge ljude riječ ekskomunikacija ili izopćenje podsjeća na slike španjolske inkvizicije, javnoga mučenja i pogubljenja ili spaljivanja na lomači što je krivo. Ekskomunikacija je sasvim druga stvarnost, jer Katolička Crkva je ne smatra kaznom, strogo govoreći, već popravnom mjerom čiji je smisao pozvati ekskomuniciranu osobu na pokajanje i vratiti je u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom sakramentom svete ispovijedi i nametnutom pokorom. Glavni i izravni njezin cilj jest popravak krivca, piše fra Šimo Ivelj za Svjetlo riječi.

Ekskomunikacija je najteža kaznena mjera ili cenzura budući da za posljedicu ima isključenje iz crkvenoga zajedništva, stečenoga po krštenju (kan. 96). To isključenje, očito, nije odvajanje od Krista ni od Crkve kao mističnoga tijela, u kojoj se ostvaruje općinstvo svetih, nego samo isključenje iz Crkve kao pravno-društvenoga tijela. Mistično jedinstvo s Kristom i Crkvom gubi se dijelom grijehom, a definitivno gubitkom vjere. Pravno, izvanjsko jedinstvo, prestaje pak zakonitom mjerom mjerodavne vlasti koja vjerniku oduzima njegova određena prava koja mu proizlaze iz krštenja.

Zakonik kanonskoga prava iz 1983. g. ne donosi opću definiciju izopćenja. Ograničuje se samo na navođenje njegovih učinaka u kanonu 1331 – §§ 1 i 2. Tako je ekskomuniciranom zabranjeno svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima; slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente; obavljati bilo koje crkvene službe, ili služenja, ili zadaće ili vršiti čine upravljanja. Ako je ekskomunikacija izrečena ili proglašena, krivac se treba udaljiti ili treba prestati s bogoslužnim činom, osim ako to priječi važan razlog; nevaljano vrši čine upravljanja; zabranjeno mu je služiti se prije stečenim povlasticama; ne može valjano steći dostojanstvo, službu ili koju drugu zadaću u Crkvi i ne stječe plodove dostojanstva, službe, bilo koje zadaće, plaće koju bi zaista imao u Crkvi.

Pravno govoreći postoje dvije vrste ekskomunikacije. Ekskomunikacija ferendae sententiae,tj. izreci prepuštena, predviđena je zakonom i primjenjuje je mjerodavna vlast (obično biskup ili rimski prvosvećenik) putem posebne sudske presude ili administrativnoga dekreta. Ova vrsta izopćenja je prilično rijetka i ne može se valjano izreći, osim ako je krivac prije bio barem jedanput opomenut da odstupi od tvrdokornosti i ako mu se dade prikladno vrijeme da se urazumi. Dok se najčešći tip ekskomunikacije naziva latae sententiae, tj. unaprijed izrečena u koju se upada samim činom (ipso facto) izvršenja kažnjivoga djela. Eventualna presuda ili dekret mjerodavne vlasti ima samo deklarativni ili proglašavajući karakter u cilju određenih pravnih učinaka.

Čini kojim se automatski upada u ekskomunikacije jesu: obeščašćenje Presvete Euharistije (bacanje posvećenih čestica, njihovo držanje ili uzimanje u svetogrdnu svrhu); fizički napad na papu, ili njegovo ubojstvo; sakramentalno odrješenje sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi (svećenikov pokušaj odrješenja osobe koja je s njim sagriješila bludno); podjeljivanje biskupskoga posvećenja od strane biskupa koji za to nema papinskoga naloga, tj. odobrenja; izravna povreda sakramentalnoga pečata od strane ispovjednika (povreda postoji kod formalnoga otkrivanja grijeha iznesenoga u ispovijedi i imena osobe koja ga je počinila, ili također kod implicitnoga otkrivanja, u smislu da se sa sigurnošću iz ispovjednikovih riječi može utvrditi o kakvom se grijehu radi i tko ga je počinio); otpad od vjere ili apostazija (potpuno odbacivanje kršćanske vjere); krivovjerje ili hereza (uporno nijekanje, poslije primljenoga krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju); raskol ili šizma (odbijanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni); počinjeni pobačaj (namjerni ili voljni pobačaj s učinkom, kazna pogađa ne samo žensku osobu koja želi pobačaj nego i sve one koji su, fizički ili moralno, surađivali da se postigne pobačaj: liječnici, asistenti, bolničari, roditelji, zaručnik/muž, prijatelji itd.). Ovdje se ubrajaju i čini snimanja i razglašivanja materije iz sakramenta svete ispovijedi sredstvima društvenoga priopćavanja, simonija i povreda tajnosti vatikanskih konklava, pokušaj svećeničkoga ređenja ženske osobe.

Je li moguće izići iz ekskomunikacije? Ona ne prestaje sama od sebe, nego kada je otpusti mjerodavna vlast. To otpuštanje je bitno vezano za ponašanje krivca: ne može se dati dokle god prekršitelj ne odstupi od tvrdokornosti, kao što se ne može ni uskratiti prekršitelju koji ozbiljno odstupi (kan. 1358 – § 1). Iz toga proizlazi da je ekskomunikacija bez određivanja trajanja. Ne može je se izreći na prethodno određeno vrijeme, ni do blagonaklonosti poglavara, a još manje trajno.

Budući da je cijela poanta postojanja ekskomunikacije pokušati navesti izopćenu osobu da se pokaje za svoj postupak i spasi dušu svoju, Katolička Crkva se nada da će se čim prije pokajati za kažnjivo djelo i da će uz to na odgovarajući način popraviti štetu i sablazan ili barem ozbiljno obećati da će to učiniti. U nekim slučajevima, poput ekskomunikacije latae sententiae zbog počinjenoga pobačaja ili otpadništva, hereze ili raskola, izopćenje se može dokinuti iskrenim, potpunim i skrušenim priznanjem u sakramentalnoj ispovijedi. U drugim slučajevima, kao npr. zbog svetogrđa Euharistije ili povrede sakramentalnoga pečata, izopćenje može opozvati samo rimski prvosvećenik ili druge osobe kojima je on udijelio posebne ovlasti, kao što su to danas misionari milosrđa.