„Marko Aurelije piše samo zato da bi mu u duhu uvijek bile prisutne dogme i životna pravila”, veli Pierre Hadot u svojoj studiji Unutarnja tvrđava o ovom poznatom stoičkom filozofu i rimskom caru. Riječ je o Markovoj knjizi Samomu sebi, neobičnomu tekstu koji osim velike sreće da uopće bude sačuvan, spada među najčitanije i najcitiranije knjige. Tekst nije nikada bio mišljen za druge. Nije ni pisan za objavljivanje. Riječ je o meditacijama koje je Marko obavljao za samoga sebe. Kao stoik bio je dosljedan. Vježbao je redovito. Jedna od vježbi je bila i pisanje. Htio je odgovoriti zahtjevu za spoznajom samoga sebe i htio je postati boljim čovjekom. Tekst koji je došao do nas svjedoči nam kako su izgledale stoičke vježbe, piše fra Ante Vučković za Svjetlo riječi.

Pisanje je bio način rada na samome sebi. Nije riječ o autobiografiji. Tek tu i tamo se nađe poneki biografski podatak. Riječ je o unutarnjem životu.

Markov život nije bio ni jednostavan ni lak. Veliki dio svoga carevanja proveo je na bojištima. Carstvo je bilo izloženo ratovima, epidemijama i nemirima. Ipak, Marko je na bojišnicama nalazio neko vrijeme mira. U tim bi se trenucima bavio samim sobom, onim što je činio i mislio. Propitivao bi se kako je donosio odluke i kako se odnosio prema drugima. Odlučivao bi što će sutra učiniti na bolji način i pratio je promjene koje su proizlazile iz pisanja. Pisanje je bio način rada na samome sebi. Nije riječ o autobiografiji. Tek tu i tamo se nađe poneki biografski podatak. Riječ je o unutarnjem životu. Na vidjelo izlazi Markov trud da dopre do najdubljih dijelova svoje duše, da tamo otkrije koje misli se javljaju i na koji način. Marko ne prešućuje ništa. Kako nije pisao ni za koga drugoga nego samo za sebe, ostavio nam je uvid u stanje svoje duše, svoje borbe, promašaje i nastojanja da postane što kreposniji.

Marko Aurelije Epiktetov je učenik premda se nisu nikada sreli. Čitao je njegove spise. Epiktet je najprije bio rob pa je kasnije bio oslobođen. Stoicizam je povezao dvojicu ljudi iz dva najoprečnija društvena sloja. Epiktet je svoje slušatelje htio dovesti do nutarnje promjene. Ona se nadasve odnosila na nutarnji govor. Za stoike to znači da način predočavanja stvari određuje uglavnom sve u ljudskomu životu. Vanjske je okolnosti teško mijenjati. To za stoike nije cilj vježbi. Oni su uvjereni da čovjek može mijenjati svoje stavove, način razumijevanja i vjerovanja. Jednom riječju, svoje dogme. „Ne uznemiruju nas stvari”, govorio je Epiktet, „nego naši sudovi o stvarima.” Naši su sudovi unutarnji govor. Mi ga možemo mijenjati. On se mijenja riječima. Riječi imaju veliku moć. Kada promijenim način kako vidim stvari, i moj će se način života mijenjati. Za Marka Aurelija nutarnji se govor mijenja prvenstveno pisanjem.

Stoga je potrebno uvijek iznova vratiti se pisanju kako bi se duh probudio i kako bi nutarnji govor ponovno postao živ i djelotvoran.

Pisanje je neobičan fenomen. Tko piše, sabran je na ono što piše. Nije moguće pisati i misliti o nečemu drugome. Pisanje drži duh sabranim. Sabranost je lijek duha. Rastresenost je bolest. U Markovim tekstovima nema čitatelja. Ni stvarnoga ni zamišljenoga. Jedini koji zna o čemu se radi je Marko sam. Pisanje je aktivnost duha koji želi postati jasniji samome sebi. Pisanjem čovjek radi na sebi. Ono služi nutarnjoj budnosti. Naš se duh lako uspava. Ono što je jednom bilo probuđeno lako padne u zaborav. Stoga je potrebno uvijek iznova vratiti se pisanju kako bi se duh probudio i kako bi nutarnji govor ponovno postao živ i djelotvoran. Pisanje nam pomaže da se očuvamo od pada u rutinu i beznačajnost. Pisanje je terapija. Što sve može napisana riječ, kuša onaj tko svoje traume ili emotivne poteškoće ispiše na papir.

Pisanje nam pomaže da se očuvamo od pada u rutinu i beznačajnost.

Pisanje koje je Marko učinio svojom najvažnijom duhovnom vježbom u naše vrijeme otkrivaju i mnogi drugi kojima je stalo do olakšanja životnih poteškoća, jasnoće o sebi samima ili dovođenja nutrine u stanje mira i bistrine.

Postoje različite škole terapeutskoga pisanja. U njima se pojedincima pomaže da pisanjem olakšaju svoje traume, pronađu mir duše i jasnije vide svoj životni tijek. Za nutarnji je život opasno držati stvari u tajnosti. Tko nema kome ispričati svoje muke i tko ne nađe načina da to sam unese u riječ, lako ostane sam sa svojom mukom. Ona nikada ne odlazi sama. S vremenom može samo postati težom. Prešućene traume sa sobom nose opasnosti stvaranja i drugih poteškoća, kako duševnih tako i tjelesnih. U pravilu se prenesu i u međuljudske odnose. Najčešće nijemo i kriomice. Pisanje je moguća pomoć. To se posebno odnosi na one koji ili nemaju nikoga s kim bi mogli podijeliti svoju težinu ili se boje o njoj govoriti.

U riječ ne ulazi samo naša muka nego i Božja Riječ.

I različite se duhovne vježbe služe pisanjem. Tada u riječ ne ulazi samo ono što pojedinac nosi u sebi nego i naš odnos s Bogom. U riječ ne ulazi samo naša muka nego i Božja Riječ. Ne da bismo pisali Božje riječi ili da bismo pomislili kako odjednom Bog govori ono što mi pišemo, nego kroz naše se riječi probija veća jasnoća o Božjoj riječi i njezinoj važnosti za naš život. Nerijetko se dogodi da tek pisanjem otkrijemo što nam Božja riječ uistinu kaže.

Pisanje su ljudi davno otkrili kao duhovnu vježbu i terapiju. Marko Aurelije nam je ostavio sjajan primjer vježbanja života pisanjem. Za ovu vježbu vrijedi isto pravilo kao i za svaku drugu duhovnu vježbu i terapiju. Njezina se snaga i ljekovitost kuša samo u praksi.