Kao ljudi, skloni smo gledati na privremeno prije nego na dugoročno, ili čak vječno. I u našim političkim izborima, odabrat ćemo opciju koja nam nudi kratkoročnu korist prije nego trajnu promjenu. Bavimo se postojanošću građevina i spomenika više nego srcima i dušama ljudi čije dostojanstvo biva gaženo. Vjerujemo da će flasteri izliječiti rak klimatskih promjena, ekonomske nejednakosti ili rasne nepravde. Slijepi smo na sustavne korijene mnogih naših problema: bogatstvo, čast i oholost, prenosi portal Ignacije.hr.

Stvaranje razdora

Ego je lažni ja, ili “umanjeno ja”, kako ga naziva Richard Rohr. Ako se malo odmaknemo i sagledamo kompletnu sliku svijeta, primjetit ćemo, nažalost, kako ego pokreće velik dio patnje Stvorenja: siromaštvo, glad, uništenje okoliša, mržnju i rat. Rohr je nedavno citirao rabina Ramija Shapira koji je rekao: “Poistovjećivanje s ovim umanjenim ja budi u nama bespotrebnu tjeskobu, bezrazložnu patnju i međukulturalno nadmetanje i nasilje.”

Međukulturalno nadmetanje i nasilje. I to se ne odnosi samo na različite zemlje. Pogledajmo malo na različite kulture samo u našoj zemlji. Različitost kultura nije loša stvar! Bog voli različitost. Ali te kulture postaju plemenske, isključive i preokupirane time tko im pripada, a tko ne. Doživio sam ovo vozeći se iz Atlante u ruralnu Georgiju na duhovne vježbe. Na benzinskoj postaji ili u trgovini gotovo nitko nije nosio masku za lice. Osjetio sam kako se u meni budi osuđivanje. Istovremeno sam osjetio kako sam i sam prosuđivan jer nosim masku. Primjetio sam kako smo svatko u svom plemenu, izvana obilježeni vidljivim znakom maske za lice. Ljudi oko mene su znali da nisam “domaći” i ja sam znao da se nalazim izvan svog sigurnog kruga!

Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti. Iz 65,17

Plemenske grupe razvijaju vlastiti ego, kojemu je svrha više samoočuvanje nego zajedništvo s drugima. Tako nastaje nevidljiva prepreka odnosima. Tvrdim da su ego i zao duh sinonimi jer je ego, baš kao i zao duh, uvijek zamka. I kao ego, zao duh je uvijek preokupiran samoočuvanjem: skreće nas s putanje prema Bogu i bližnjemu na put koji je usmjeren prema samome sebi.

Sagledavajući cijelu sliku možda dobijemo uzak pogled na djelovanje kolektivnog ega u svijetu, ali širi pogled ipak otkriva i urođenu dobrotu čovjeka. Majka djeteta poginulog u pucnjavi u Sandy Hook školi poručuje: Postoje dvije vrste ljudi u svijetu: dobri ljudi i dobri ljudi u nekoj boli.

Moramo vjerovati u ljudsko srce i u Boga koji uvijek želi transformirati kamena srca u srca od krvi i mesa.

Moramo vjerovati u ljudsko srce i u Boga koji uvijek želi transformirati kamena srca u srca od krvi i mesa. “Dobro je”, rekao je Bog o prvim ljudima. Ali ego je bol koju hranimo s lakoćom. A kako ga ne nahraniti? Moramo otpustiti. Otpustiti iluzije sigurnosti, kao što je naša odanost plemenu, naš status, naš imetak. Psalam 49 govori: Ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići. Ps 49,17-18

Moramo živjeti primjerom dobrog duha, Isusovim primjerom: siromaštvo, malenost i poniznost. Živjeti ovako teško je za pojedinca, a kamoli za cijelu zemlju!

Nada u vječno

Zamislio sam jednom u molitvi meni jedno od najdražih mjesta na svijetu: Epcot u Walt Disney Worldu na Floridi. Epcot za mene predstavlja nadu u čovječanstvo u kojem tehnologija i inovacija susreću raznolikost kultura i ljudi. Sjećam se svog posjeta 2000., na prijelazu tisućljeća, kada je naglasak bio na nadi u budućnost globalne solidarnosti. U molitvi sam vidio ovaj park, u nekom trenutku u budućnosti, napušten. Zarastao je u korov i napuštene zgrade su se urušavale. Srce mi je potonulo od tuge zbog gubitka tog mjesta koje je za mene predstavljalo toliko nade. Ali iza obrisa paviljona, sunce se počelo dizati i ponovo sam osjetio nadu. Sve stvari, pa i Epcot, prolazne su. Jednog dana neće ga biti, ali Boga hoće. Ova molitva kroz sjećanje vratila mi se s pandemijom i nesigurnošću za Disney parkove koju je stvorila. Pitao sam se, što ako se Epcot zbilja zatvori?

Čak i najljepše stvari u našim životima mogu postati idoli za koje se čvrsto držimo. Naš ego se poistovjećuje s njima i one prestaju biti darovi koje lako otpuštamo; počinjemo ih posjedovati i postajemo preokupirani time da ih ne izgubimo.

Naš ego se poistovjećuje s njima i one prestaju biti darovi koje lako otpuštamo; počinjemo ih posjedovati i postajemo preokupirani time da ih ne izgubimo.

Počeo sam ovaj tekst s tvrdnjom da smo skloni pridavati pažnju privremenom prije nego vječnom, ali nije mi bila namjera potaknuti da učinimo stvari – kao što su institucija Crkve, Epcot ili svoje pleme – trajnima. Ove stvari su uvijek privremene. Ono na što nas duhovni život treba navesti jest da se oslonimo na trajnu Božju prisutnost i obećanje, ne na svoju prolaznu ljudsku mudrost, ono što posjedujemo, naše isključive grupe ili svoj ego. Te stvari će sigurno propasti.

Ono na što nas duhovni život treba navesti jest da se oslonimo na trajnu Božju prisutnost i obećanje, ne na svoju prolaznu ljudsku mudrost, ono što posjedujemo, naše isključive grupe ili svoj ego.

Što je sadržano u trajnom Božjem obećanju? Kraljevstvo Božje, kako ga Sveto pismo naziva, je sjedinjenje svih nas i svega stvorenog. Ustrajući na uskom egocentričnom fokusu na nebitnom i privremenom, gubimo sposobnost uočiti na koje sve načine činimo štetu svojim ljudskim i zemaljskim odnosima koji su svi dio šireg Božjeg kraljevstva. Matthew Fox kaže kako se moramo maknuti “iz egološke u ekološku svijest”. Nezdrava usmjerenost na samoočuvanje umanjuje brigu i međuovisnost o braći i sestrama, pa i samoj Zemlji – upravo ono što je ključno za održanje ovih ljudskih odnosa! Ego se brine samo o sebi i o prolaznom. Dobri duh, pa i sam Isus, vodi nas nečemu većem, nečemu što naziva metanoia, trajna preobrazba i iskupljenje. I tu se ne radi o individualnom iskupljenju, kao što nas često poučavaju; kao još jedna manifestacija ega. Radi se o iskupljenu svega stvorenja.