Strah zbog prolaznosti života

Voljela je putovati i s obitelji je često odlazila na putovanja diljem Europe. Živjela je u prostranoj obiteljskoj kući i vrijeme je većinom provodila u društvu prijatelja uz glazbu, jelo i piće. Ništa joj nije nedostajalo i bila je zadovoljna svojim životom. „Živjela sam u sretnom braku, suprug i ja imali smo pristojne plaće i slovili smo za uglednu i sretnu obitelj u kvartu“, prisjeća se Dragica.

Znala sam da moram umrijeti i željela sam nekako zadržati vrijeme da nam djeca sporije rastu. Dio mene je zapravo strahovao i nisam bila u potpunosti sretna

Tada je smatrala da je to vrhunac života i da ima sve što joj je potrebno. Ipak, iako im je bilo lijepo, imala je osjećaj prolaznosti i osjećala je strah jer je bila svjesna da će sve to jednog dana proći. „Znala sam da moram umrijeti i željela sam nekako zadržati vrijeme da nam djeca sporije rastu. Dio mene je zapravo strahovao i nisam bila u potpunosti sretna“, priznaje.

Život im se počeo mijenjati kada se Dragičin suprug, Vladimir Levar razbolio. Pao je u tešku depresiju i počeo piti. Godinu dana nije gotovo ni riječ progovorio te je izgubio puno na kilaži. Ponašao se euforično, izlazio je van s društvom s kojim se zabavljao nakon posla i kasno je dolazio kući. Dragica je morala puno raditi i sama brinuti o djeci jer Vlade često nije bilo kod kuće. Ovakva situacija u obitelji potrajala je 9 godina, a stvari se nisu ni malo mijenjale na bolje. „Puno puta mi je obećao da će prestati i da će s posla doći kući, ali svaki put je pogazio riječ jer je bio ovisan o alkoholu“, rekla je Dragica.

“Mama, mama ja sam se navukao na heroin”

Svijet mi se srušio i uopće ne znam kako sam to preživjela…bolje da se ne prisjećam tog pakla

U to vrijeme, primijetila je kako njen stariji sin Ivica kreće istim putem kao otac jer se i on počeo opijati. Međutim, glavni je problem u situaciji sa sinom bila droga. Sam to nije htio priznati, a kada bi ga odvela u bolnicu na testiranje podvalio bi urin od prijatelja. „Nije mogao normalno funkcionirati, dobivao je otkaze na poslu i nije znao što radi. Nažalost, mislim da je imao loš primjer od nas koji smo isto tako često tulumarili i uživali“, rekla je Dragica o početku borbe kroz koju će prolaziti sa starijim sinom Ivicom koji je danas izliječeni ovisnik te je u sretnom braku.

Jednu noć sin ju je probudio u 3 sata ujutro sav uplakan vičući: ‘Mama, mama ja sam se navukao na heroin’. Liječnici su joj tada rekli da se vrlo rijetko događa da dijete samo zatraži pomoć od roditelja. „Svijet mi se srušio i uopće ne znam kako sam to preživjela…bolje da se ne prisjećam tog pakla“, priznaje ova hrabra majka.

Potražila je pomoć u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu i mjesecima je sa sinom odlazila kod psihijatra i psihologa. Međutim, nakon tri mjeseca terapije, on bi ponovno upao u krizu i počeo se drogirati. Iz tog razloga, doktor joj je dao popis komuna za liječenje i rekao da ondje pokuša dogovoriti liječenje. Tu je Dragica vidjela Božji prst. Nikoga s popisa nije uspijevala dobiti na telefon, a onda joj se javila Zajednica Cenacolo koja nije klasična terapijska zajednica, što smatra Božjom providnošću.

“Morala sam mu postaviti ultimatum – ili van iz kuće ili u Cenacolo”

Susreti roditelja čija su djeca trebala pristupiti Zajednici, održavali su se svake subote u Župi Uzvišenja sv. Križa u zagrebačkom Sigetu i potrajali su tri mjeseca. Na sastancima se okupljalo 20-30 roditelja koji su svjedočili o problemima svoje djece i zajedno molili. „Na početku bismo izmolili Oče naš, a kasnije smo zajedno molili krunicu redom kako smo sjedili. Na tim su nam sastancima rekli da djeci moramo dati do znanja da se ne mogu vratiti kući i da im mi ne smijemo popustiti“, istaknula je Dragica o pravilima i počecima susreta roditelja za djecu. „Svatko tko želi pristupiti Zajednici Cenacolo treba tri mjeseca biti izvan doticaja droge i alkohola, pa sam sina odvela u vikendicu jer sam smatrala da u Zagrebu to ne bi uspio izdržati“, rekla je ova majka i supruga.

Prije nego je pristao otići u Zajednicu morali su sina izbaciti iz kuće. „Morala sam mu postaviti ultimatum – ili van iz kuće ili u Zajednicu“, prisjeća se Dragica teških trenutaka kojima će zapravo započeti njezin proces obraćenja. Dodaje, kako je sin Ivica uporno odbijao otići u Zajednicu te je osmislio plan kako će prevariti roditelje. Tako je planirao u Cenacolu provesti tri mjeseca i pobjeći. Na sreću, izdržao je pune 3 godine.

“Kako sam uopće nekada mogla živjeti bez Boga i misliti da ga nema?!”

Nažalost, dok je Dragica odlazila na susrete za starijeg sina, mlađi sin je popustio u školi i nakupio mnogo jedinica. Počeo se ponašati poput starijeg. „Kći je, također postala ovisna o alkoholu, napustila je studij i počela piti. Muž je bio ovisnik, kći alkoholičarka, sin ovisan o drogi, a mlađi na putu da postane to isto“, s tugom u srcu prisjetila se Dragica.

Cijelim sam srcem prihvatila Isusa i krstila se! Moje krštenje bilo je moje novo rođenje

Požalila se sinovoj razrednici Ivani Krencer, danas krsnoj kumi i prijateljici, zbog cijele situacije u obitelji s kojom se bila prisiljena sama nositi. Rekla joj je da joj je jako teško i da se osjeća dvolično jer traži pomoć od Boga i Zajednice Cenacolo, kada nije vjernica. „Osjećala sam se poput licemjera i pitala sam se što radim tamo. Ondje sam naučila moliti osnovne molitve. Ja do tada nisam znala izmoliti niti Zdravo Marijo“, kaže Dragica. Nakon što joj se požalila, Ivana joj je savjetovala da krene na vjeronauk za odrasle i rekla: „Gospođo, nije problem ako ne znate moliti. To se lako nauči“.

Tako je Dragica krenula na tečaj vjeronauka za odrasle i primila sakrament krštenja u Crkvi sv. Križa u Sigetu gdje je u početku odlazila na uvodne susrete Zajednice Cenacolo da bi pomogla sinu. Na tečaju vjeronauka osjećala je kao da joj svećenik riječi lijevkom ulijeva u glavu. Tada je prvi put osjetila da Bog postoji. „Sve mi je bilo jasno. Kako sam uopće mogla nekada živjeti bez Boga i misliti da ga nema?!“, pita se hrabra majka i supruga Dragica Levar.

S nevjerojatnom je lakoćom prihvatila vjeru u 56. godini života, što smatra darom od Boga. „Cijelim sam srcem prihvatila Isusa i krstila se! Moje krštenje bilo je moje novo rođenje“, radosno je priznala.

Božji poziv preko sina ovisnika

Sinova razrednica koja predaje u školi, rekla joj je da je Bog ljubav. Jedino je s njom mogla razgovarati o situaciji u obitelji. Ona joj je govorila o Bogu i donosila joj Boga u dane patnje i očaja. „Najednom sam vidjela tu ljudsku brigu i da je nekome zaista stalo. Bilo joj je žao mog djeteta i mene i željela mi je pomoći“, prisjeća se Dragica početka svog obraćenja.

Rekla sam kako me Bog pozvao preko mog sina narkomana i da je on moj spasitelj jer me doveo k Isusu. Nisam bila svjesna što sam rekla, Duh Sveti mi je to rekao

Danas vjeruje da ju je Bog jedino preko djece mogao pozvati, što je i učinio. Kaže, da jedino kada su djeca u pitanju može biti ponizna i zamoliti Boga za pomoć. Kako su na susretima u zajednici običavali davati odjeke i svjedočanstva, tako je i Dragica jednom prilikom dala svoj odjek nadahnuta Duhom Svetim. „Rekla sam kako me Bog pozvao preko mog sina narkomana i da je on moj spasitelj jer me doveo k Isusu. Nisam bila svjesna što sam rekla, Duh Sveti mi je to rekao“, posvjedočila je Dragica.

Ulazak u neokatekumensku zajednicu

Jedan od osnivača Neokatekumenskoga puta, španjolski slikar Kiko Argüello ulazio je u barake Palomeras Altasa u predgrađu Madrida među odbačene ljude i najniže slojeve društva, među kojima su bili prostitutke, narkomani i siromasi. Odlazio je tamo kako bi im navijestio Boga i vratio ih na pravi put. Tako su nastale neokatekumenske zajednice koje su danas prisutne kako u svijetu, tako i širom Hrvatske.

Željela sam da mi to što čitam netko još malo objasni i onda sam na katehezama čula za Neokatekumenski put

Dragicu su u neokatekumensku zajednicu privukle pjesme i ples na neokatekumenskom vjenčanju njenog sina Ivice koji ju je, kako kaže doveo Isusu te je također obraćen na katoličku vjeru i izliječen od ovisnosti o drogi.

„Bila sam na vjenčanju svog sina narkomana za kojeg sam mislila da će umrijeti. Cijela Crkva Krista Kralja na zagrebačkim Krugama pjevala je, pljeskala i plesala, i tu sam osjetila prisutnost Isusa“, rekla je Dragica o jednom od razloga ulaska u neokatekumensku zajednicu.

Nakon što se obratila imala je snažnu potrebu upoznati Isusa i katoličku vjeru. Željela je produbiti svoj odnos s Gospodinom i rasti u duhu. Nije joj bila dovoljna samo duhovna literatura koju joj je donosila njena krsna kuma. Osjećala je potrebu za duhovnim vodstvom i za slavljenjem Boga i izvan svete mise. „Željela sam da mi to što čitam netko još malo objasni i onda sam na katehezama čula za Neokatekumenski put“, kaže Dragica.

Svako trpljenje i svaka bol ima smisao – tada smo najbliži Isusu

Na katehezama je od katehista slušala njihova iskustva vjere i zainteresirala se za ulazak u zajednicu. „Pomogli su mi da shvatim da je Bog stalno prisutan i da sve što mi se događa ima smisla, svako trpljenje i svaka bol je milost jer si tada najbliži Kristu. Kada nam je dobro nemamo potrebe za vjerom i zato nas Bog stavlja u kušnje“, svjedoči Dragica vlastitim životom.

Hedonizam je prerezan vjerom i shvatila sam da je to samo ispraznost.

Danas Boga može vidjeti u svemu – pronalazi ga u prirodi, suncu, u unucima i obitelji. Najradosnije se osjeća na euharistijskom slavlju i slušajući riječ Božju. „Hedonizam je prerezan vjerom i shvatila sam da je to samo ispraznost. Jedino zbog čega malo žalim, jest zato što me moj rođeni brat ne razumije i što smo se udaljili. Često mi kaže: ‘Seko moja, meni je jako drago zbog tebe i vidim na tebi koliko ti ta vjera znači, no ja ne mogu vjerovati’“, ističe.

Dragica danas ima unutarnji mir i ne boji se smrti što smatra blagodati vjere. Danas joj je nezamislivo bez neokatekumenske zajednice u kojoj osjeća Božju prisutnost i s kojom dijeli iste životne vrijednosti.

Dragica i Vladimir Levar / privatna arhiva

Dragica Levar s unucima / Foto: privatna arhiva