“Freska u sakristiji zagrebačke katedrale prikazuje s jedne strane sv. Dominika, a s druge sv. Franju, a u sredini biskupa Timoteja. Naime, upravo su Dominik i Franjo u to vrijeme bili pokretači prosjačkih redova koji su bili nositelji jedne velike promjene koja nije zahvatila samo kršćane. Možemo govoriti o jednoj renesansi 13. stoljeća, a koja se osjeti u kulturi, književnosti i umjetnosti, a čiji su nositelji bili prosjački redovi dominikanci i franjevci.

Sv. Franjo i sv. Dominik bila su dva popularna sveca 13. stoljeća koja su vrlo rano kanonizirani. Nije ni čudo da su se našli u jednom sakralnom prostoru gdje je biskup Timotej dao sebe naslikao između dva sveca, nad njima je lik Isusa Krista”, objasnio je fra Patafta.

Freska prikazuje sv. Dominika, biskupa Timoteja i sv. Franju/foto: Filip Vukina

Prosjački redovi uzrokovali promjene u društvu

Prema riječima fra Patafte, u 11. stoljeću u Europi je društveno uređenje feudalno, sa strogo podijeljenim feudalnim ustrojem, a sakralni život odvija se u benediktinskim samostanima duboko uvučenima u taj društveni ustroj. Potom dolazi do dva procijepa.

“Prvi procijep kreće s reformom Grgura VII., a doživjet će vrhunac s Inocentom III. koji će dati usmenu potvrdu franjevačkom redu te odobriti dominikanski red. Njegova želja je odvojiti Crkvu od utjecaja svjetovnih vladara koji su si uzimali za pravo kao feudalni upravitelji postavljati samostalno opate biskupe te tako kontrolirali Crkvu na svom prostoru. S druge strane, nastaje još jedan procijep, a to je pojava jednog novog društvenog sloja  – građana te se kreiraju gradovi neovisni o feudima. To znači da krajem 11. stoljeća dolazi do jednog dinamičnog razdoblja kada dolazi do demografskog rasta Europe, odnosno stanovništvo se udvostručilo”, objasnio je naš sugovornik.

Doc. dr. sc. fra Daniel Patafta/foto: Filip Vukina

Demografski porast povukao je za sobom snažnu trgovinu te na scenu dolazi jedna sloj, a to je laikat koji više ne želi biti pasivan promatrač crkvenog život već želi aktivno u njemu djelovati.

“Međutim, uslijed tih promjena, Crkva ne nalazi odgovore i stvaraju se razne hereze. Istovremeno nastaju i prosjački redovi. Naime, Dominik prolazeći južnom Francuskom koja je opustošena zbog Križarskih ratova dobiva poticaj da na jedan intelektualni i razumski način, ali i duhovni da se obračuna s krivovjerjima. Franjo baš proizlazi iz laičkog pokorničkog pokreta. I red dugo nosi to laičko obilježje. Prvi general svećenik postaje tek 40-tih 13. stoljeća pa tek zapravo ulazeći u crkvene strukture dobivaju klerički karakter”, istaknuo je fra Patafta.

O boravku svetog Franje na prostoru današnje Hrvatske

Da postoje povijesni dokazi o boravku svetog Franje, potvrdio nam je  u razgovoru doc. dr. sc. fra Daniel Patafta.

“Postoji jedan izričit dokaz. To je vidljivo u najranijem Franjinom životopisu Tome Čelanskog koji je nastao godinu dana nakon Franjine smrti 1226. godine. Naime, životopis je bilo potrebno napisati jer je Franjo već 1228. bio kanoniziran. Toma Čelanski koji pripada krugu prvih franjevaca spominje kako se Franjo vraćajući iz Svete zemlje oko 1215. godine zbog nepovoljnih vremenskih prilika zaustavio u jednoj od luka na području Slavonije, tako se u srednjem vijeku nazivala istočna obala Jadrana, odnosno hrvatska obala Jadrana. Vraćao se brodom iz Svete zemlje prema Veneciji što je bio uobičajen pomorski put. Upravo na temelju toga razvilo se nekoliko legendi”, naglasio je naš sugovornik.

Prema riječima fra Patafte, na jadranskoj obali zabilježeno je najranije prisustvo franjevaca što je i logično s obzirom na blizinu Italije i razvijenog pomorstva.

Sv. Franjo Asiški/foto: Filip Vukina

“Tome je povijesni dokaz i oporuka Dese Lukina iz Trogira koja govori da je on darovao franjevcima Maloj braći jedan posjed oko 1215. godine, a na kojem su oni sagradili samostan. Prema tradiciji se vjeruje da je taj franjevački samostan prvi u Hrvatskoj.

U to vrijeme paralelno u svim dalmatinskim gradovima niču franjevački samostani i u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Svakako imamo dokaz da su franjevački samostani nastajali za vrijeme života sv. Franje”, objasnio je.

Kako je rekao, sv. Franjo posjetio je i sjeverni dio današnje Hrvatske i to Zagreb. Prema predaji, što je zabilježeno kod Tome Čelanskog kao i kod sv. Bonaventure, sv. Franjo 1219. godine vraćao se iz Sirije što je bio širi naziv za Bliski istok u to vrijeme.

“Naime, pri povratku Franjo nije putovao morskim putem već kopnenim. Dakle, vraćao se tadašnjim Latinskim carstvom i prošao kroz sjeverna kontitentalna područja. Predaja kaže da se sv. Franjo zaustavio u Zagrebu gdje ga je ugostila Katarina Galović koja je imala kuću ondje gdje se nalazi kapela sv. Franje u franjevačkom samostanu na zagrebačkom Kaptolu.

Postoji zanimljivost da je sv. Franjo odlazeći iz Zagreb prolazio kroz današnje Vrapče te da su ga ondje orobili. Uzeli su mu kabanicu, a on je u svom blagom stilu poručio: ‘E, vrapci, vrapci!’ Tako je, prema predaji, nastalo ime Vrapče.

Diana Tikvić s doc. dr. sc. Danielom Pataftom/foto: FIlip Vukina

Ovaj susret s Galović može imati svoje utemeljenje u tome što Franjo vrlo brzo utemeljuje Ugarsku provinciju koja uključuje prostore sjeverne Hrvatske. Smatra se da je Franjo tada u Zagreb poslao jednog brata za kustoda i još jednog brata u pratnji kako bi zajedno osnovali samostan. Stoga je utemeljena stvarnost da franjevci dolaze 1219. u Zagreb”, zaključio je doc. dr. sc. fra Daniel Patafta s Katedre crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.