Don Damir Bistrić u svome se promišljanju osvrnuo na evanđelje pete korizmene nedjelje u kojemu smo slušali o ženi uhvaćenoj u preljubi, koju su Židovi htjeli kamenovati te su je doveli pred Isusa Krista da je osudi. U nastavku prenosimo njegovo razmišljanje koje je objavljeno na portalu Duhovnost.net.

On je jedini kojemu je stalo do nas. Na ništa nas ne prisiljava no s tolikom ljubavlju bdije nad nama kao onaj koji je naša tolika potrebita pomoć u svakom trenu. Njemu se uvijek možemo obratiti. Zazvati njegovu prisutnost i zadobiti razumijevanje. Živimo u vremenu osuda. Vremenu dvosmislenih stavova u kojem se vječno nekoga tretira kao izopćenike dok se druge slavi. Toliko je naglašena ta društvena nejednakost u kojem oni koji su sposobni ne mogu zasjati od nesposobnih koji iza sebe uvijek imaju neki pozadinu bilo kakve naravi.

Kvalifikacije u kojima živi ovaj svijet udaljen od Boga došao je do svoga ruba.

Život je toliko obezvrijeđen. Čovjek degradiran bez dostojanstva. Koliki samo prolaze bolnu agoniju izopćenika. A sve pod velom velikih filantropa i onih koji se zaklinju na svoj veliki ekstremni humanizam. Poput farizeja ovaj svijet ima samo jedno na pameti – distancirati se svojih grešaka i mana, gnjusnih grijeha, a svima ostalima moralizirati. Poput zloćudne bolesti metastaze takvog života protkale su cijelo društvo u kojem su svi nitko, ništa ne vrijede, grešni, a oni ispravni i jedino dobri. Kvalifikacije u kojima živi ovaj svijet udaljen od Boga došao je do svoga ruba.

Bezbožni farizejski život vjernika samo je još više zatrovao i ugušio ono malo dobra koje poput žižka zapaljene svjetiljke slabašno gori.

Sve je više sofisticiranog nasilja, sve je više prisila, uvjetovanja, bolesnih posjedovanja kao onih elemenata u kojem uvijek neki tiranin tlači malene i one koji su ne zaštićeni. Takvi veliki moralizatori sve znaju i oni su za sve sposobni. Od sebe su napravili žrtve i s time sebi osiguravaju status zaštićenih kojima nitko ne može ništa. Bezbožni farizejski život vjernika samo je još više zatrovao i ugušio ono malo dobra koje poput žižka zapaljene svjetiljke slabašno gori.

Toliko nas je toga odvuklo od prave i istinske vjere. Osiljeni samovoljno tražimo zadovoljštinu opravdavajući sebe, svoje postupke i svoje grijehe i umanjujemo ozbiljnost i odgovornost kojim smo narušili sklad jedni među drugima. Pred nama je novi poziv u kojem smo svi danas dovedeni pred svoga spasitelja poput ove žene koja je kako kažu ti veliki farizeji, moralizatori, vjerska krema uhvaćena u preljubu. Dovedeni smo pred sudište i ište se naša osuda.

Ali taj svijet nikako nije spreman sebe osuditi i sebi dati lijek.

To je svijet u kojem živimo, svijet koji uvijek osuđuje. Ali taj svijet nikako nije spreman sebe osuditi i sebi dati lijek. Obično su to svi oni koji ne znaju i ne mogu dati reda ni sebi ni svojima ni svojoj obitelji, toliko su nesposobni, ali bi vrlo rado se petljali u tuđi život. Oni su samo dobri teoretičari koji barataju teorijom u kojem bi nametali svoja pravila ugnjetavanja. I premda smo možda osuđeni od svijeta izdignimo se i ne stojmo u sjeni onih koji bi vrlo rado gledali našu patnju sa zadovoljstvom.