„Dogodit će se na kraju danâ“, prorokuje Izaija najavljujući nevjerojatno lijepi svijet koji danas nazivamo vječnim Božjim kraljevstvom. Misao na „kraj danâ“ i prolaznost svijeta, na slavni Kristov dolazak, moramo priznati, baš i ne zaokuplja naše misli. Radije se bavimo ovozemaljskim, kao da će vječno trajati. Ni o prolaznosti vlastitog života ne volimo baš razmišljati. Plaši nas to. Neki žive kao da nikad umrijeti neće. Ipak, postoji vrijeme koje nas želi okrenuti baš tim temama, a to je upravo došašće, koje danas započinjemo. Nije to neko morbidno vrijeme ispunjeno strahom pred prolaznošću i smrću, nego vrijeme koje nas želi učiniti kršćanski mudrima. Mudar čovjek gleda i planira unaprijed. On je svjestan da ne može sve predvidjeti, ali računa s onim što zna. I Stari i Novi zavjet objavljuju nam veliku istinu koju znamo – doći će trenutak kad će Bog uništiti zlo zauvijek i proglasiti svoju konačnu pobjedu. Isus nam je rekao da će se to dogoditi kad ponovno dođe na zemlju u slavi. On je Gospodar posljednjega dana. Njemu je Otac sve predao u ruke.

Slušajući današnje prvo čitanje u nama se bude dvojaki osjećaji. S jedne strane, to je oduševljenje tako lijepim proročanstvom o svijetu u kojem neće biti ni trunke zla. S druge strane, zbunjenost i pitanje: Je li moguć takav svijet? Naime, naše iskustvo je iskustvo svijeta ispunjenog zlom, drugog iskustva nemamo. Teško nam je i zamisliti drukčiji svijet iako osjećamo da srce za njim čezne. Zato kao vjernici svoju vjeru stavljamo u Božju riječ koja ne vara. Unatoč svom zemaljskom iskustvu zla i smrti, povjerenje poklanjamo Bogu koji nam najavljuje savršeni svijet ljubavi i dobrote, svijet bez zla i smrti, svijet u kojem će biti mjesta i za nas. Došašće nas potiče na spremnost za taj događaj.

No, i prije negoli Sin Čovječji dođe u slavi, on dolazi u trenutku smrti u život svakoga od nas. To je naš osobni sudnji dan. I na njega Pavao upozorava kršćane Rima u današnjem drugom čitanju. Odbacite tamu, odložite grešna djela, u svjetlosti živite, kliče on i nama danas. Kad tako činimo, onda smo pravi hodočasnici koji znaju kamo putuju, da putuju ususret Kristu. Tada kličemo poput hodočasničkog psalma koji smo danas čitali (pjevali): „Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u Dom Gospodnji.“ A „domovina je naša na nebesima odakle iščekujemo Spasitelja“, podsjeća nas Pavao. Kruna svakog navještaja Božje riječi sveto je Evanđelje. Isus nas podsjeća na Nou. Bio je on vjernik, poslušan Bogu, dakle, mudar čovjek. Kao što smrt dolazi iznenada, nenajavljena, kao što će Dan suda doći iznenada, tako se i potop dogodio iznenada. Svi su bezbrižno sanjali svoje snove, jeli i pili, ženili se i udavali, zarađivali i trošili, kupovali i prodavali. Drugo im nije bilo potrebno. Sve to nije ni loše ni grešno ako se radi u poslušnosti Bogu i njegovim zapovijedima. Ali nije bilo tako! Bezbožno su živjeli, na Boga se nisu osvrtali. Zar slično nije i danas?

Nismo li čak i mi vjernici u napasti da svoja nastojanja usmjerimo samo na prolazno, a zaboravimo na vječno? Dakako da jesmo! Riječi današnjeg evanđelja mogu zvučati opako i prijeteće, a u stvari su prijateljska opomena puna želje da život ne proživimo uludo, u prazno. Isusu je silno stalo da se čovjek spasi, da ne promaši život, da ne zaboravi na cilj. On želi da živimo punom snagom ljubavi, a ne da životarimo. On želi da hrabro putujemo ka vječnosti, a ne da tumaramo kao izgubljeni. „Bdijte, budite pripravni“, poziv je na ozbiljan i odgovoran život, ne smrknut i uplašen, nego pun vedrine i nade da se dobrota i ljubav isplate. Mnogi danas žive nespremni, okrenuti krivim vrijednostima. Koliko se samo toga ulaže u lijep izgled, garderobu, raznu kozmetiku, a zaboravlja na nutarnju ljepotu duše. Koliko li se toga ulaže u tjelesno zdravlje, u zaštitu od bolesti, u brzo ozdravljenje, a zaboravlja na zdravlje duše. Mnogi dugo boluju, silne novce na lijekove potroše i na kraju umiru bez sakramenata koji su besplatni, a tako spasonosni. Mnogi će i ozdraviti, ali se ni tada Boga neće sjetiti, bolesnu će dušu i dalje u sebi nositi. Toliki se trude da lijepo izgledaju, da budu čisti i uredni, privlačni i zgodni, a nose u sebi prljavu dušu.

Dobro je biti zdrav, dobro je i lijepo izgledati, no jesmo li samo vanjština, jesmo li samo tijelo? Došašće je važno vrijeme za važne i velike stvari. To je vrijeme buđenja koje nas želi osvijestiti, otvoriti nam oči ne samo za važne stvari kao što su jelo, piće, tijelo i odijelo, nego za one još važnije i trajnije, a to je vječno spasenje. Pavao nas upozorava da nam je Dan Isusovog slavnog dolaska svakim danom sve bliži, zato i pjevamo na našim zornicama „Srca gore, evo zore“. Nije to zora dotičnoga dana, nije to izlazak sunca svakoga jutra, to je zora Vječnog Dana koji će osvanuti kad Krist ponovno dođe. Tom ćemo danu svjedočiti ako i umremo ranije jer je to dan uskrsnuća našeg tijela i konačna Božja pobjeda nad smrću. O, kako je važno da toga dana budemo „s desne strane“! Zato nam osvanu došašće da nas pokrene, podigne, ohrabri!

Stoga neka nam ovi sveti dani koje danas započinjemo ne prođu samo u izvanjskim pripremama, u jelu i piću, kupovanju i prodavanju, zarađivanju i trošenju, pogotovo ne, kako kaže Pavao, u „pijankama i pijančevanjima, svađi i ljubomori, priležništvima i razvratnostima“, nego u zajedništvu, pažnji prema starima, bolesnima i siromašnima, u obiteljskoj molitvi, u sakramentalnom životu, u lijepim našim zornicama. Tada doista nije bitno kad doći će Posljednji Dan.