Hagioterapija je znanstvena i terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše, te se ne bavi liječenjem depresije, već ozdravljanjem čovjekove duhovne duše, a po kojoj je čovjek specifično čovjek, stoji na portalu hagio.hr.

Ozdravljanjem duhovne duše i njezinih organa hagioterapijskim djelovanjem mogu se posredno otkloniti uzrok i izvori depresije.  Dakako da dijagnozu depresije uspostavlja psihijatar i isto tako terapiju za njezino izlječenje.  Ako hagioasistentu dođe osoba s takvom psihijatrijskom dijagnozom, on nikada direktno ne liječi depresiju, već utvrđuje da li je uzrok bolesti na antropološkim području, da li i gdje je duhovna duša teško ranjena i otkud je došla depresija, te pomaže pacijentu da otkloni taj uzrok, a nakon toga ga šalje psihijatru da on dalje liječi depresiju na psihičkoj razini.

Vrlo je važna ta suradnja psihijatra i hagioasistenta, jer ona je tada u funkciji istinskog pomaganja čovjeku u depresiji koji bolno pati i trpi te treba najkvalitetniju moguću pomoć. Čovjek je kompleksno biće, sastavljen od fizičke, psihičke, duhovne i vjerske dimenzije, ali je jedinstven i nerazdjeljiv pa se tako treba i liječiti.

Potrebno je samo prijeći iz zla u dobro, iz laži u istinu, iz mržnje u najbolji i najsigurniji izlaz iz depresije u ljubav.

Iz svega ovoga je razvidno da ne postoji duhovna depresija, ali da depresija kao psihička bolest može imati uzrok na duhovnom nivou.  Klinička depresija (endogena) je teži oblik depresije koji se treba i klinički liječiti. Poseban oblik su teške endogene depresije u sklopu manično-depresivne psihoze, shizoafektivne psihoze i dr.

Simptomi depresije su različiti i pojavljuju se na svim područjima čovjeka:

1. fizički: tjelesni umor, iscrpljenost, glavobolja, vrtoglavica, pritisak u vratu ili prsima, pretjerano znojenje, lupanje srca, aritmija srca, bol u predjelu srca, konstipacija, gubitak tjelesne težine ili pak pretilost, nesanica, napetost, nemir i usporenost, gubitak spolne želje itd. Često ovi fizički simptomi odvlače pozornost na tjelesne bolesti tako da depresija ostaje neotkrivena.

2. intelektualni: smanjena koncentracija, pažnja i rasuđivanje, gubitak pamćenja, konfuzija, suicidalne misli

3. emocionalni: tuga, žalost, plašljivost, ljutnja, dubok osjećaj bezvrijednosti, bespomoćnosti i gubitak samopouzdanja, razdražljivost, pesimizam.

4. duhovni: gubitak osobnog dostojanstva, osjećaj krivnje, samosažaljenje, udaljavanje od Stvoritelja, nemogućnost bivanja u dobroti, ljubavi, istini, nemogućnost doživljavanja ljepote, nedostatak smisla života, nekreativnost, lijenost.

Depresija se reflektira na različite načine i na socijalnom planu: usamljenost, povlačenje u sebe, gubitak prijatelja, gubitak interesa za društvene događaje, želja za boravkom u „zaštićenom“, zatvorenom prostoru itd.

Ovi simptomi su u različitim stresnim situacijama života normalni i prirodni, ali ako neprekidno traju duže vrijeme mogu ukazivati na depresiju. 

Čovjek je kompleksno biće, sastavljen od fizičke, psihičke, duhovne i vjerske dimenzije, ali je jedinstven i nerazdjeljiv pa se tako treba i liječiti.

Kako nastaje depresija?

1. ponajprije kod osobe koja je povrijeđena, obezvrjeđivana, zanemarena i kojoj je ranjeno njezino dostojanstvo i značaj. (Osoba nije samo jedna od sposobnosti duhovne duše već je ona sam čovjek i zato rane osobnosti najviše bole)

2. iz ranjene savjesti, osjećaja neizbrisive krivnje. Savjest može duboko boljeti i ako ju čovjek ne sluša dovesti će ga do teških depresija pa i do suicidalnih misli.

3. neiskorištene kreativnosti i neotkrivenih talenata

4. razorenog karaktera gdje čovjek postaje „nečovjek“, ne drži do svoje riječi, nema kreposti

5. raznih poroka, ovisnosti

6. stresnih životnih događaja (smrt ili gubitak voljene osobe, bolest)

7. raznih trauma, zlostavljanja (fizičko, seksualno ili emocionalno)

8. opterećene memorije

9. velikih promjena i događaja u životu: npr. gubitak posla ili razvod

10. konflikata – međuljudskih sukoba ili neslaganja s članovima obitelji ili s prijateljima

11. kao posljedica somatskih bolesti (oštećenje mozga, trauma, meningitis, prekid dotoka krvi u mozak i sl.)

12. bioloških i genetskih faktora

Naročito česti uzroci depresije i drugih teških psihičkih bolesti mogu nastati kao posljedica bavljenja okultnim, spiritističkim i magijskim praksama. Tko se upušta u okultne prakse može ostati vezan i zarobljen djelovanjem zlih demonskih sila. Čovjek tada osjeća da je bespomoćan i da ne može slobodno živjeti. U tim slučajevima ne pomaže nikakvo psihijatrijsko liječenje i lijekovi, već molitve otklinjanja koje moli svećenik ili iskusni laik, a može se moliti i samostalno. U težim slučajevima, zbog uspostave točne dijagnoze i pružanja pomoći, uvijek je nužna suradnja svećenika i liječnika psihijatra. Nevjerojatno je kako ljudi olako upadaju u zamku dobivanja zdravlja pod svaku cijenu i bivaju zavedeni, vezani i zarobljeni od kojekakvih lažnih iscjelitelja i njihovih alternativnih i neznanstvenih metoda liječenja.  Opširno o tome možete pročitati u knjizi Tomislava Ivančića: „ Susret sa živim Bogom“.

Terapija

U terapiji depresije kako smo već rekli hagioasistent ne liječi direktno depresiju već otklanja uzrok i izvore depresije tj. ozdravlja duhovnu dušu i njezine organe i na taj način pomaže psihijatru da izliječi depresiju na psihičkom nivou.

Pacijentu treba reći da nije ranjen samo mozak, već i sama duhovna duša. Mozak se može liječiti medikamentima, a duhovna duša snagom dobroga duha i zdrave duše, zdravih i pozitivnih misli, odluka i čežnji. Na antropološkom, hagioterapijskom nivou radi se o liječenju uzroka depresije, a ne simptoma.

Uzrok svih naših događanja je Stvoritelj tj. filozofski rečeno bitak, čije su glavne karakteristike: ljubav, dobrota, istina i ljepota. Čovjek je biće u tom bitku. Svi problemi i sve bolesti, pa tako i depresija, nastaju od odvojenosti i udaljenosti od Stvoritelja (bitka) i njegove stvarnosti.

Hagioterapija je znanstvena i terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše, te se ne bavi liječenjem depresije, već ozdravljanjem čovjekove duhovne duše, a po kojoj je čovjek specifično čovjek.

Pacijenta treba na neki način uvesti u tu dobrotu bitka, da osjeti da je željen, ljubljen i zaštićen, da je poseban i originalan, da je stvoren kao radostan, dobar i kreativan i da je to njegova bit. Otkriti mu da ga njegovi najbliži, a i drugi ljudi trebaju. Pacijenta treba uvesti u dobrotu gdje se on polako regenerira i jača. Objasniti mu nemoć zla i svemoć dobra. Svako zdravlje dolazi samo iz dobrote.

Potrebno je samo prijeći iz zla u dobro, iz laži u istinu, iz mržnje u najbolji i najsigurniji izlaz iz depresije u ljubav.

Nakon iskustva svemoćne i apsolutne ljubavi i dobrote može se pomoći pacijentu da oprosti svima koji su mu činili zlo, ali i da prizna vlastito zlo. Potrebno je objasniti da se opraštanjem pobjednički i ponosno oslobađa zla i ulazi u novu egzistenciju slobode, radosti i kreativnosti, te takvog čovjeka svatko poštuje i cijeni. Nadalje potrebno je pomoći pacijentu da uvidi svoje talente, što bi najviše volio raditi, i da to počne djelatno provoditi u praksi.