Duhovnost bez reda i vodstva na društvenim mrežama u doba pandemije

Nalazimo se u vrlo zahtjevnom trenutku povijesti; izolacija, strah, nepoznata situacija za čovječanstvo. Pod pritiskom virusa suočili smo se s pitanjem vlastite smrti i smrti onih koje volimo. Neminovno, otvorilo se pitanje smisla života, Boga i autentičnosti vlastite duhovnosti; za mnoge pitanje o kojem do jučer uopće nisu razmišljali pa tako svjedočimo već mnogim obraćenjima i traženju Boga, no zastali su i kršćani. Nameće se pitanje – što sad s mojom duhovnošću?  Ne možemo nastaviti na isti način jer su okolnosti bitno drukčije i to od osnove: odjednom se ne molimo više u crkvi nego na društvenim mrežama ili pred televizorom.

Nepoznata situacija u kojoj smo se našli traži prilagodbu naše duhovnosti. Ako govorimo i živimo autentično s Bogom, ne možemo se pretvarati kao da je sve isto kao prije mjesec ili dva. Nema mise s narodom, nema zajednice, barem fizički. Nema ispovijedi. Što sada? Psiha i duh su, možemo tako reći, “zbunjeni”. Mi kršćani inače imamo potrebu i dar duhovnoga vodstva, no sada je, čini se, to blago Crkve potrebno više no ikad u našoj modernoj povijesti. Kakva je uloga duhovnog vodstva u ovom specifičnom trenutku naše povijesti?

Možda bi bilo korisno započeti ovaj naš razgovor mislima velikog teologa Romana Guardinija: «Kad se s onu stranu groba nađem na Božjem Sudu, neću dozvoliti da Anđeo Smrti bude onaj koji samo pita, a ja opet onaj koji samo odgovara. I ja ću ondje pitati njega! Pitat ću ga ono, što nikoja filozofija ni teologija — a najmanje moja vlastita — nije uspjela riješiti… Da, pitat ću: zašto čovjek do Spasa dolazi preko bolnih stranputica patnje? Zašto nam je život ogorčen izobiljem zabluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradaju pod udarom Zla?… Nadam se da ću ondje konačno čuti odgovor!» Mi, pod utjecajem pandemijske krize, ne odustajemo od pitanja. Tražimo odgovore i čekamo nove vijesti jer smo svjesni da je nova globalna kriza potaknula socijalnu, informacijsku i zdravstvenu reakciju bez presedana. Započinjemo otkrivati «novo» življenje normalnosti. U takvom načinu življenja i kršćanski se život morao prilagoditi ovim teškim okolnostima.

Potraga za duhovnom pomoći izvorna je čovjekova potreba.

Mnoga iskustva koja proživljavamo u ovim danima mijenjaju način na koji živimo vjeru pa se dobro zapitati: kako živjeti kršćansku vjeru u vrijeme koronavirusa? Naišao sam na jedan koristan članak Juana Narbone naslovljen: «Prenošenje vjere u vrijeme koronavirusa: 10 naučenih lekcija». Narbona odgovara s 10 vrijednih promišljanja o novonastaloj situaciji kao da «ponovno» otkrivamo značenje Crkve (Ecclesiae – zajednica vjernika), potičemo molitveni život, nudimo rješenje Nadnaravnog naspram nevolje, pokazujemo kako konkretno iskazati ljubav, informiramo o posebnim mjerama, produbljujemo nauk Crkve, pojašnjavamo identitet vjernika, potičemo vrijednost poziva na služenje, cijenimo liturgiju i potičemo osobe kako živjeti u svakodnevici. Zaista, ove «lekcije» nisu mjera onoga što i prije jedan dio vjernika nije činio, no sada to činimo u svjesnoj uključenosti u Crkvu.

Samo po svjesnoj ukorijenjenosti u Crkvu dolazimo do složenog plana kako koračati prema savršenosti uz pomoć duhovnog vodstva. U tom smislu sv. Grgur Nazijanski piše: «Moramo početi s čišćenjem sebe, moramo biti poučeni da bismo mogli poučavati, postati svjetlo da možemo svijetliti drugima, približiti se Bogu kako bismo Ga mogli donijeti drugima, biti posvećeni za posvećivanje, voditi druge i savjetovati razborito». Potraga za duhovnom pomoći izvorna je čovjekova potreba. Preuzeta misao sv. Grgura Nazijanskog itekako nam pomaže odgovoriti na pitanje: gdje se moj duhovni život nalazi, tj. koliko zapravo hrlimo prema duhovnome? Ako je riječ o duhovnosti, ponajprije moramo reći da je duhovnost život vođen Duhom. Formirana nutrina jedne osobe je mjera kapaciteta prihvaćanja životnih darova. Drugim riječima, duhovni život odgovara svjesno da nisam «ja» središte, nego «ja u odnosu s Drugim». U ovom teškom razdoblju – po mome mišljenju – vrijeme je za jedno umjesno i čisto razlučivanje. Valja reći da razlučivanje pripada ignacijanskoj naravi, pa kao što je sve kod čovjeka po grijehu pošlo naopako, tako i samo razlučivanje postaje problem koji, kad se dobro u nj uđe, je zapravo oslobođenje od problema – što bismo mi sami ponajprije trebali biti samima sebi, a onda i drugima. Vjera nije jedan puki sustav, ne može se prikazati kao potpuno i završeno kroz samu intelektualnu izgradnju. Vjera je put, taj put postaje prepoznatljiv samo kad se krene putem njega hoditi. Stoga, razlikovanje je istina koja se otvara uz pomoć drugoga, kroz razlikovanje se hodi uvijek uz pomoć Drugoga.

S pitanjem smo započeli, stoga pokušajmo zaključiti s pitanjem. Oni koji su u potrebi duhovnog vodstva – u novonastaloj situaciji – potrebno je da svoj dan započnu s pitanjem poput onog učenika koji je rekao: Gospodine nauči nas moliti. Jasno vodstvo za jasno vrijeme. Božje vodstvo u vremenu – u tišini svojih srdaca i domova počnimo iščitavati znakove vremena.

Do svećenika ne možemo fizički – je li moguće započeti duhovno vodstvo elektroničkom poštom, videopozivom ili slično?

Na ovo pitanje moram odgovoriti u poslušnosti prema onomu što nam je uputila Hrvatska biskupska konferencija u vezi sprječavanja širenja bolesti COVID-19 u broju 9: «Nad/biskupijski, župni i drugi crkveni uredi te crkveni arhivi ostaju zatvoreni do daljnjega. Vjernici se mogu obratiti navedenim ustanovama isključivo telefonom ili elektroničkom poštom». Antonio Roya definira duhovno vodstvo kao umijeće progresivnog savjetovanja od početka duhovnog života do visine kršćanske savršenosti. Mišljenja sam da u ovim novonastalim trenucima nije moguće govoriti o klasičnom duhovnom vodstvu, ali u jednom molitvenom i empatijskom poticaju osobi ili zajednici koja zamoli za pomoć – putem elektroničke pošte ili telefonskim putem – ispravno je pomoći osobi. Ako smo definirali duhovno vodstvo kao progresivno savjetovanje ili vođenje, onda za to treba određeno vrijeme. U ovim trenucima svakomu koji je u potrebi duhovnog vodstva treba osvijestiti riječi naših pastira dok nas potiču: «neka molitva, post i djela ljubavi ostanu obilježje ovog korizmenoga vremena».

Duhovno vodstvo nije sakrament ispovijedi, besciljni hod u razgovoru, nije psihološko savjetovanje i nije jednokratno pružanje pomoći.

Dakle, sada nije moguće nastaviti ili započeti duhovno vodstvo, ali je moguće dobivati duhovne savjete putem primjerice elektronske pošte ili videopoziva?

Svakako, problem je što je klasično duhovno vodstvo “progresivno” ,za to je potrebno određeno vrijeme koje jedan svećenik ili duhovni vođa mora provesti s osobom, minimalno 30, 45 minuta razgovora da vidi u kakvonm se stanju ta osoba nalazi. No, sada se nalazimo u trenutku kad moramo razmišljati crkveno, a ne toliko individualno jer razmišljajući individualno gubimo se iz zajednice, a sada trebamo zaista biti potaknuti onime što su naši pastiri rekli – biti molitveni i živi dio naše Crkve.

O čemu se razgovara s duhovnikom? On nije zamjena za psihologa – to mora biti jasno, ili nadopuna u samoći i izolaciji. Što spada pod duhovno vodstvo, a što nikako tu ne ulazi?

Duhovno vodstvo odgovara na očekivanje vjernika koji uistinu traže brata prema Evanđelju, brata koji im pomaže razaznati između stvarnosti i iluzije duhovnoga života, brata koji ih uči putovima Božjim i pomaže im slijediti ih. Mnogi duhovni pisci i teološki autori složit će se da je duhovno vodstvo odnos između tri osobe: Duha Svetoga, duhovnika i vođenika. Stoga je središnji cilj duhovnog vodstva «pomoći voditi osobu koja je u potrebi da svrhovito i dosljedno raste u svojem odnosu s Bogom i bližnjim».

Duhovno vodstvo nije sakrament ispovijedi, besciljni hod u razgovoru, nije psihološko savjetovanje i nije jednokratno pružanje pomoći.

Ponekad sam iznenađen kako neki svećenici olako daju rješenja koja apsolutno nemaju veze s duhovnim životom vjernika.

Mora li duhovnik biti svećenik?

Svećenikovo je poslanje spašavanja duša, biti u službi Boga i bližnjega. Vjernicima laicima nije zabranjeno da budu duhovni savjetnici, ne postoji zapreka jer duhovno vodstvo nema karakter sakramenta. Poznato mi je da u zapadnim zemljama djeluju mnogi iskusni i dobri laici koji duhovno pomažu i savjetuju. Mišljenja sam da je bitno da svi oni laici koji su uključeni u duhovno savjetovanje to čine s dozvolom od nadležne crkvene vlasti.

Dobro je nadodati da duhovni vođe koji naiđu na možebitne duševne problematike kod osoba koje traže pomoć uvijek imaju podršku vjernika laika, specijaliste psihologa ili psihijatra koji su adekvatniji u rješavanju takvih problema.

Razborit  duhovni vođa je onaj koji nema odgovore na sva pitanja. Ponekad sam iznenađen kako neki svećenici olako daju rješenja koja apsolutno nemaju veze s duhovnim životom vjernika. Toga se trebaju paziti kako oni koji traže pomoć tako i oni koji daju odgovore na životne probleme.

Kako odabrati kome ćemo se obratiti za duhovno vodstvo?

Nije lako odabrati duhovno vodstvo jer onaj koji vodi, mora biti prepoznatljiv kao razborit. Hvalevrijedno je spomenuti Katekizam Katoličke Crkve u broju 2690 koji napominje: «Duša koja hoće napredovati u savršenstvu treba, prema savjetu Svetog Ivana od Križa, dobro procijeniti u čije se ruke stavlja, jer kakav je učitelj, takav će biti i učenik; kakav je otac, takav će biti i sin». Kada tražimo duhovno vodstvo, onda «otajstvo svoje duše» želimo podijeliti s osobom da mi pomogne «izliti» svoju dušu pred licem Gospodnjim. Stoga je potrebno reći zajedno s psalmistom u potrazi za dobrim duhovnim vođom: «Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama!» (Ps 25, 4). Dobar duhovnik znat će zajedno s vođenikom tražiti lice Božje i odgovore na pitanja koje mu Bog poručuje. Glavna funkcija duhovnoga vodstva je dijalog. Dijalog koji proizlazi iz poticaja da osoba želi prepoznati Božju volju u svom životu.  Valja reći da  duhovnik mora bit nadaren ljudskim osobinama poput sposobnosti slušanja, jednostavnog i uravnoteženog pristupa osobi, tj. treba pokazati sklad između razumskog i osjećajnog. Nakon teološke i duhovne formacije težiti prema duhovnoj zrelosti najvažnija je – po mom mišljenju – kvaliteta duhovnika. Onaj koji hrabro «korača» prema duhovnoj zrelosti, čovjek je poniznog iskazivanja i jake vjere.

Ponizno se, po mome mišljenju, iskazuje onaj koji nema odgovore na sva pitanja, koji nije prisutan ovdje i ondje, koji je daleko od prvih redova i koji se zna čuvati grijeha duhovne oholosti.

Reći ću jasno da je povjerenje nešto što se izgrađuje, no u slučaju duhovnog vodstva povjerenje i diskrecija su nešto što je iznimno važno.

Povjerenje je danas posvuda ranjeno i možda je mnoge do danas nepovjerenje držalo daleko od misli o duhovnom vodstvu. Diskrecija je u ovom odnosu jako važna, je li duhovnik u obvezi čuvati povjerene informacije kao kod, primjerice, ispovijedi?

Mnogi laici koji žele primiti duhovno vodstvo ne nalaze s lakoćom svećenike koji su im spremni pomoći.  Osoba koja traži duhovnog vođu očekuje biti prihvaćena kao osoba.  Biti prihvaćen kakav jest, bez osuđivanja da može izraziti sve svoje slabosti.

Evo zašto je povjerenje važno. Reći ću jasno da je povjerenje nešto što se izgrađuje, no u slučaju duhovnog vodstva povjerenje i diskrecija su nešto što je iznimno važno.

Sve informacije koje su rečene duhovniku on ih je dužan strogo čuvati. Duhovni vođa nužno i kontinuirano mora buditi želju za osobnim duhovnim usmjerenjem kao sredstvom za rast u hodu prema zreloj vjeri i obrazovanju za  autentičniji i osobniji kršćanski život.

Sveci nam često pišu o svom duhovnom vodstvu. Zapravo, ne sjećam se ni jednog primjera svetog života u kojem duhovno vodstvo nije odigralo značajnu ulogu na putu svetosti, i to ne sam duhovnik koliko posluh duhovniku. Sveci su slijedili često i protiv svoje volje ono što bi im rekao poglavar ili duhovnik. Sveta poslušnost ih je odvela u svetost. Jesmo li dužni slušati duhovnika? Približite nam malo posluh koji je modernom čovjeku stran i nerazumljiv.

Sveci su imali duhovnog vođu ili osobu koja ih je znala duhovno savjetovati. Sveci su prije svega znali slušati savjest. Savjest je glas Božji u nama, zato potaknuti primjerom svetaca trebamo znati moliti i u molitvi osluškivati glas Božji. Možda pojam poslušnosti danas povezujemo s nekim strogim zapovijedima koje moramo izvršavati, no biti poslušan znak je dobre i uzajamne komunikacije. Poslušnost nas otvara prema molitvi. U tom smislu papa Franjo poučava da je molitva «dijalog između osoba koje se ljube, dijalog utemeljen na povjerenju, podržan slušanjem i otvorenim za solidarnost». Takva poslušnost je smislena.

Bitno je biti ponizan i izgrađen duhovni vođa koji treba donositi spokoj, mir, radost i govoriti istinu u ljubavi.

Poznato nam je s druge strane da je sv. Terezija Avilska govorila za svoje sestre – koje objektivno imaju strog način života – što bi se dogodilo ako dođe neizgrađeni svećenik za duhovnog vođu. Neizgrađen svećenik mogao bih im učiniti život nepodnošljivim. Bitno je biti ponizan i izgrađen duhovni vođa koji treba donositi spokoj, mir, radost i govoriti istinu u ljubavi. Ako duhovnik ne donosi mir duši te sije strah i nemir, donosi sebe i svoje ideje ili jednostavno širi fanatizam.  Poslušni budimo govoru udaljenom od «dociranja». Siguran sam da takav govor pomaže vjerniku na izgradnju poniznoga stava: «Bože, milostiv budi meni grešniku».

Društvene mreže, televizija, internet, radio, mediji općenito vrve sadržajem; prijenosi misa, molitava, molitvene akcije, kateheze i slično ispadaju kao oglasi što god otvorite. Sjajne inicijative, no pojedinac je onaj koji mora znati uspostaviti red u sili sadržaja. Kako sad znati odabrati – gdje, što i koliko? Mnogi već sada skaču od jutra do večeri na live prijenose svih ponuda različitih zajednica i pojedinaca. Kako uspostaviti zdrav red u svemu?

Hvalevrijedno je vidjeti trenutnu situaciju na društvenim mrežama kada mnogi predivnim i ohrabrujućim sadržajem potiču jedni druge. Čvrsto se nadam da će takav ohrabrujući stav ući u naša srca kada ova pandemija – uz pomoć Božju – bude iza nas. No, s druge strane nalazimo se u razdoblju kada se poneki iz nerazumnog fanatizma te, nažalost, skrivajući se iza Evanđelja siju strah. U tom smislu ono što trebamo širiti je; Dobra i Radosna Vijest, vijest nade i pobjede, vijest Spasiteljeva života, muke, smrti i uskrsnuća, Vijest koja nas budi oda sna uspavanosti i «zaraženosti» na «crne» odgovore na svako pitanje. Svaki vjernik u ovim teškim trenucima trebao bi shvatiti što znači: Sentire cum Ecclesia. Osjećati Crkvu, slušati Crkvu, živjeti i pratiti Crkvu. Valjalo bi  se sjetiti početnih riječi pastoralne konstitucije Gaudiem et Spes, kada govori: «Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika». Ovakav pogled je objektivan i razuman pogled prema Uskrsu. U svim informacijskim sadržajima koje nam se nude moramo biti uravnoteženi. Što želim reći? Upute koje nam donosi Hrvatska biskupska konferencija jesu upute nade i vraćanja na važne početke. Nikomu nije jednostavno i lako živjeti ovakvu ograničenost, no vrijeme je da krenemo od «kućne Crkve», vrijeme je da nju uredimo kako bi univerzalna Crkva pokazala sav svoj sjaj. Neka bude daleko od svakog vjernika i čovjeka dobre volje strah, osobito od onih koji se žele baviti «duhovnim akrobacijama», takvi neka ne straše ljude. Pozivajmo ljude na oprez i na razumno vrijeme razlučivanja. Razlučivanje će nam pomoći na putu prema duhovnoj zrelosti. Govoriti o duhovnoj zrelosti znači govoriti o neizbježnoj dimenziji čovjekova života. Ima li koga koji nikad nije iskusio to da se povjeri, da se pouzda u nekoga, da povjeri vlastiti život, da neke stvari drži istinitima? Riječima “vjerujem ti” iskazujemo naš način postavljanja pred neku određenu osobu: držim ju dostojnu povjerenja, uvjereni da nam govori istinu.

Stoga neka duhovnost bude harmonija povjerenja u Ljubav  koja nam daje snagu, s Prisutnošću koja u nama postaje život. Ako u nama ne postoji misao, želja, akcija prema obraćenju, onda je duhovnost daleko. Stoga, sjetimo se evanđelja od Pepelnice s aktualiziranim pogledom prema Uskrsu: «Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,6).