Don Josip Ulić u videu pod nazivom Što čekaš promišlja o čovjekovom čekanju. Čovjek neprestano odgađa stvari i čeka na nešto. Koliko je puta to naše iščekivanje samo odraz nekih misli koje zarobljavaju i ne omogućuju da se napravi odlučan i onaj prvi, možda najteži korak u neku novu naviku, promjenu, obraćenje, neko novo sutra?

“Čekamo i dočekamo, zar ne? Čekamo mir, ljubav, radost. Ček, ček, ček, koliko smo puta rekli: Čekaj, ili čekajte? Sigurno puno puta. Život se stvarno sastoji od neprestanog čekanja, iščekivanja, no u danima ispred nas, koji dolaze može se dogoditi da od svog tog brojnog čekanja zaboravimo dočekati onoga koji dolazi – Isusa Krista!”

“Što uopće znači čekati? To vam je kao da živimo na planini. Nalazimo se na vidikovcu i gledamo prolazi li netko. Promatramo približava li se nešto. Na vidikovcu smo i kada čekamo prijatelja ili prijateljicu, voljenoga ili voljenu i gledajući svaku minutu na sat pitamo se: Nije li već vrijeme njihovog dolaska? Naše srce gore gori jer jedva čeka da susretne one koji čine da naš život bude bolji! To je advent i došašće. U svakom čekanju ljubavi prisutan je trag božićnoga čekanja. U svemu tom čekanju prisutna je nada da će naš život dolaskom jednoga djeteta, čovjeka postati ljepši, bolji, radosniji.”