Na početku svog kratkog svjedočanstva don Ivan Šesto naglasio je da ga svećeništvo nikada nije interesiralo, niti mu je padalo napamet, a isto tako kazao je da mu o svećeništvu nitko nikada nije ni govorio. “Mislio sam da je to zadnje što sam mogao postati. Prije sam mislio da ću postati astronaut nego svećenik”, dodao je.

Budući da se u njegovoj obitelji nije prakticirala molitva, a ni sveta misa rekao je da ni on zbog toga nije odlazio redovito na svetu misu. Zanimljivo je to što se don Ivan družio s dečkima koji su redovito išli na svetu misu i to ga je potaknulo da krene i on.

“U kući sam naletio na Novi zavjet koji su moji brat i sestra dobili na dar i u osmom razredu sam iz neke znatiželje počeo čitati Božju riječ. Nešto iznutra me poticalo da to čitam iako nisam dosta toga razumio. Ali znam svaki put kada sam to uzeo i čitao da samo osjećao neko veliko olakšanje, jednu veliku ugodu i osjećaj velike radosti”, rekao je.

Nadalje, posvjedočio je kako mu je Bog i dalje bio dalek i nije mu bio važan. “Na početku drugog srednje imao sam jedan ružan san i znam da sam se ujutro probudio i osjećao sam se kao da je pola moga tijela oduzeto.  Nisam znao što da radim. Krenuo sam se boriti sa tim i kako je vrijeme odmicalo meni je postajalo sve teže i počeo sam tonuti u neku tugu i depresije. Počele su mi se javljati prisilne, svetogrdne misli. Misli koje nisu od Boga. Pitao sam se zašto se to meni događa. Ljudi oko mene koji nisu bili duboko ukorijenjeni u vjeri nisu mi znali dati neki odgovor. Očito je to bio neki duhovni problem, neko djelovanje izvana koje me htjelo sputati. Dobro je kada u naš život dođe nevolja Bog da mogućnost da se iz toga nešto dobro izrodi. Počeo sam vapiti Bogu da me o toga oslobodi”, rekao je don Šesto.

Dobro je kada u naš život dođe nevolja Bog da mogućnost da se iz toga nešto dobro izrodi. Počeo sam vapiti Bogu da me o toga oslobodi

Otkrio je da mu u to vrijeme ništa nije pružalo zadovoljstvo pa čak ni sport kojim se aktivno bavio. U tim trenucima jedino što je imao kako je i sam rekao bio je Bog.

“Bog nikada ne vraća na staro on uvijek u životima čini nešto novo. Dao mi je novu priliku i novu mogućnost. Sjećam se da sam dana kada sam izišao van iz kuće i gledao u pod te spontano iz dubine srca i dubine duše uzdahnuo i kada sam to učinio jedna velika sila je prošla kroz mene, stresla me i prožela me. U tom trenutku počeo sam plakati, počeo sam drhtati i ono što je najvažnije u tom trenutku sam po prvi put na stvaran način osjetio Boga. Znao sam da je to Bog. U tom trenutku ostao sam zbunjen i nisam znao što se događa, a znao sam da je nešto nadnaravno. Drhtao sam i tresao se, ali sam u isto vrijeme osjetio veliki mir i blagost. I taj problem koji me mučio kao da je krenuo nestajat. Osjetio sam veliki mir i radost. U tom trenutku kada sam plakao bila mi je u glavi slika Gospina kipa na kojem suze stalno teku. I nešto u srcu me je tjeralo da uzmem krunicu. Nisam nikada molio krunicu i dođem do mame i pitao sam ju krunice. Omotao sam krunicu oko ruke, otišao do crkve na ispovijed i misu”, posvjedočio je.

Nisam nikada molio krunicu i dođem do mame i pitao sam ju krunice. Omotao sam krunicu oko ruke, otišao do crkve na ispovijed i misu

Don Ivan Šesto kazao je da mjesec dana nakon toga stalno plakao i osjećao jedan poseban mir. A posebno je bilo u tom razdoblju što jedino nije plakao kada bi čitao Novi zavjet.

Naglasio je da mu je u tom razdoblju bilo interesantno kako mu Bog govori preko svoje riječi. “Počeo sam ići svaki dan na misu. I sjećam se dana kada sam otvorio Novi zavjet Pavlovu poslanicu Korinćanima u kojima govori o svećeništvu i čitam to i osjetim kako mi te riječi govore. Ta slava koja su mala postanu velika i kao da govore meni i budu me. Mislio sam da je to nemoguće jer sam se osjećao i sramotno da Bog izabere mene da budem svećenik. I tada sam odlučio da ću poći u svećenike i tada je nastupila jedna velika radost da vam to ne mogu to opisati”, dodao je.

Mislio sam da je to nemoguće jer sam se osjećao i sramotno da Bog izabere mene da budem svećenik.

“Bog mi je dao milost da vidim što mi se dogodilo na početku i dao mi svjetlo da mogu proći kroz tu pustinju i tamu do svećeništva. Bog traži od nas da mu vjerujemo i da mu se prepustimo. Bog koji je bio vjeran do sada bit će vjeran i od sada. Važno je ne pokolebati se”, poručio je.

Cijelo svjedočanstvo poslušajte ovdje: