Don Gabrijel Jukić rođen je 25. rujna 1974. godine u Žepču (BIH). U Domovinskom ratu pet je godina bio pripadnik Hrvatske vojske. Po završetku studija za svećenika je zaređen 2014. te nakon dvije godine službe u domovini odlazi kao misionar u Zambiju i od 2018. misionar je u Ugandi.

Misionarski poziv

Don Gabrijel Jukić kazao je da je presudan trenutak u njegovom duhovnom životu bila pogibija fra Vjeke Ćurića, te je dodao: “U tome trenutku se u meni pojavila jedna iskra da budem svećenik i da budem misionar”.

“S vremenom je ta mala iskra nadjačala sve druge želje i željice i sve što me privlačilo u životu. Ostala ja samo iskra za svećenički poziv. Radio sam u Žepču kod salezijanaca u knjižnici ‘Don Bosco‘. Imao sam dovoljno vremena da izučavam, čitam i pratim njihov rad te da sebe pronađem u tom njihovom svećeničkom zvanju, a pogotovo misionarskom”, rekao je.

Zanimljivo je da u obitelji Jukić su tri duhovna zvanja.

Nedostaje svećenika, a kad nedostaje svećenika nedostaje sakramenata i navještaja Riječi, nedostaje onoga što je presudno da možemo slobodno reći da je to misijsko područje.

Govoreći o trenutnoj situaciji na sjevernom dijelu Ugande rekao je: “To je baš misijsko područje i prije svega nedostaje jedna infrastruktura. Nema puteva, nema pristupa i što je najvažnije nema dovoljno svećenika. Nedostaje svećenika, a kad nedostaje svećenika nedostaje sakramenata i navještaja Riječi, nedostaje onoga što je presudno da možemo slobodno reći da je to misijsko područje. Mnogi su samo čuli da postoji Isus Krist, ali više od toga ne znaju. Ljudi su željni znanja i pouke, a potrebni su im svećenici i potrebni su im župnici. Znaju da kad dođe župnik da s njim dolazi sve ostalo”.

Osnovni uvjeti

O dostupnosti pitke vode rekao je da vode ima jer su napravljene pumpe i država pomaže da se otvaraju pumpe gdje ljudi dolaze i ručno pumpaju vodu. Posebno je naglasio da to nije dovoljno. Također, istaknuo je da električne energije ima, ali često bude nedostupna zbog prekida veze ili pada vodova.

“Ne možemo se osloniti na električnu energiju. To zaista stvara velike probleme i bilo bi važno da se stabilizira dovod električne energije”, rekao je.

Govoreći o zdravstvenoj skrbi odgovorio je da je to nešto što je na razini države te da oni ne žele otvarati brojne bolnice jer moraju zaposliti radnike koje ne mogu plaćati.

Don Gabrijel Jukić je naglasio da je shvatio da im kroz školovanje i obrazovanje i edukaciju najbolje pomaže. “Imam mnoga kumstva. Ima negdje oko tristo djece u školama te dvadesetak studenta. Bogu hvala imamo školu i podršku. Pratimo onu djecu koja dobro uče kako bi smo ih uputili na fakultet”, rekao je.

Za kumstvo se uvijek može javiti don Gabrijelu Jukiću ili Misijskim središnjicama.

Rad u Ugandi

Don Gabrijel Jukić je naglasio da se njegov trenutni rad na Misiji sastoji od nekoliko komponenata, a prva i najvažnija komponenta je zasigurno liturgija. “Idem i posvećujem vanjske postaje, slavim mise i dijelim sakramente, a to i jest ono za što sam poslan, a ovo drugo što stignem je dobro došlo. Prisutan sam u školama, bolnicama i duhovnim razgovorima, ali najvažnije su te vanjske postoje. Župa broji oko 40 tisuća vjernika s tim da imamo oko 22 vanjske postaje, a tri su svećenika na Misiji. Najpotrebniji su nam svećenici. Ljudi trebaju vodstvo, nekoga tko će se brinuti za njih te će ih educirati”, istaknuo je.

Ljudi trebaju vodstvo, nekoga tko će se brinuti za njih te će ih educirati

Osvrnuo se i na razbojničke skupine koje vladaju Ugandom te kazao da ne mogu imati nikakva događanja navečer. “Na Veliki petak ne idemo ni na okolna brda kako bismo imali križni put. Uvelike nam to otežava, ali ljudi nisu prestali slaviti Boga. Sve što se obavlja, obavlja se kao i do sada”, rekao je.

Uganda – zemlja mladog kršćanstva

Govoreći o obredu pepeljenja na Čistu srijedu kazao je da sve to oni prate u velikoj mjeri i za njih je to važno. “Čistu srijedu slavimo na tri mjesta i svi dolaze. Na mjesta koja ne možemo taj dan stići odmah u nedjelju pepeljamo nakon svete mise. Za njih je to važno skoro kao sakramenti”, rekao je.

Posebno se odreknu trošenja novca i više novčano darivanje crkve.

“Za vrijeme korizme, ono što sam ja primijetio, oni imaju zajedničku krunicu i posebno na taj način pokreću zajedničke pobožnosti i na taj način se pokazuju kao pravi vjernici. U tom smislu oni slave Boga i vrše pokoru. Pošto se ne mogu puno hrane odreći odriču se nečeg drugoga. Posebno se odreknu trošenja novca i više novčano darivanje crkve. Žele se žrtvovati za nešto”, istaknuo je don Gabrijel Jukić.

Veliki tjedan u Ugandi

Don Gabrijel je istaknuo da Cvjetnica izgleda slično kao i kod nas, samo što je kod njih to znatno svečanije. “Svi donesu palmine grane. Imamo svetu misu na Misiji i u školama. Na tri mjesta slavimo misu i za njih je to najvažnije. Imaju i dramski prikaz i na taj način prikazuju svoju pobožnost za vrijeme Cvjetnice. Muku su čitali u ulogama. Obuku i kostime kako bi to izgledalo što vjerodostojnije. Unesu se u svu tu liturgiju, svi se daju i pripremaju. I kada vidim koliko dolaze i u kojem broju onda vidim koliko im to znači”, rekao je.

Posebno je istaknuo da ulje blagoslivljaju srijedom jer se ne bi stigli vratiti iz biskupije. “Na Veliki četvrtak bude cjelovečernje klanjanje. Cijelu noć budu u crkvi i dočekaju jutro. Ne svi, ali jedna velika grupa ljudi. Mnogi ostanu do ponoći, a nakon njih samo grupa ljudi”, rekao je govoreći o obredima Velikog četvrtka.

Osvrnuvši se na događaje Velikog petka istaknuo je: “Križni put bude tijekom dana i ide se od sela do Misije. Naprave se postaje. Prije smo išli na brda, ali sada zbog razbojnika se ne može. Obredi se nastavljaju poslije, ali prije noći. Policijski sad je od 19 sati i do tada se sve mora obaviti. Na Veliki četvrtak je drugačije jer mogu ostati u crkvi”.

Oni kroz Isusa i uskrsnuće vide smisao svoga života, vide svjetlo na kraju tunela…

“Na Veliku subotu nose veliko drvo i na dvorištu se napravi velika vatra i time pokazuju da su vjerni i da im sve znači. Na Uskrs imamo tri mise i ljudi se masovno odazovu. Za sve obrede crkva bude pretijesna”, naglasio je.

Govoreći o shvaćanju činjenice uskrsnuća rekao je: “Dolaskom kršćanstva, katoličanstva mislim da su doživjeli jedan skok u životu i njihovom shvaćanju života. Mislim da su napokon shvatili smisao svog života te otkrili što je to život i patnja, što je to nada i vjera te vječni život. Uskrs za njih ima posebnu važnost. Ti ljudi zaista puno trpe, imaj puno problema i nedaća. Oni kroz Isusa i uskrsnuće vide smisao svoga života, vide svjetlo na kraju tunela. Koliko god bili gladni, ali ako vide neki smisao, neko rješenje to je nešto što ih vodi, nosi što im pomaže trpjeti glad, bol, ostavljenost… Vječni život je naša konačnica i nisam sreo tamo čovjeka da ne vjeruje u uskrsnuće”.

Nečeg se u životu moramo odreći da bismo nešto postigli.

“Nečeg se u životu moramo odreći da bismo nešto postigli. Ja sam se u ovom slučaju morao odreći mnogočega da bih postigao veći cilj. Tu je važna i vaša pomoć. Da i vi nekad odsiječete od svoga vremena i pomolite se za misije i misijska zvanja. Ako se ne budete odricali svoga vremena to nije dobro. Na taj način možete pomoći. Nadalje svojim sredstvima. Nijedan euro uložen u Afriku i Misiju nije beznačajan. Odrecite se svoga viška i ne trošite svoje vrijeme uzalud. Uz jednu molitvi i jedno darivanje pomognite misionarima i tim ljudima kako bi svijet bio ljepši”, zaključio je.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje!