U nastavku prenosimo promišljanje don Antuna Nižetića objavljeno na njegovim društvenim mrežama.

Uvijek se u malim razlikama krije veliko značenje. Nekada je ta mala razlika toliko nezamjetljiva da nam samo Duh Sveti može otkriti njezino značenje.

Razlika između blagosti i popustljivosti

Biti popustljiv prema samome sebi, malo po malo vodi do katastrofe. S druge strane, biti milosrdan i blag prema samome sebi vodi do duhovnog sazrijevanja. Onaj tko je okrutan prema samome sebi neminovno je još okrutniji prema drugima. Zanimljivo, i onaj koji je popustljiv prema sebi, također je strog prema drugima. S blagošću i milosrđem je potpuno suprotno. Onaj tko je blag prema sebi, još je blaži prema drugima.

Blagost pak dolazi iz povjerenja u ljubav Božju, iz suradnje s Duhom Svetim, iz duhovne pronicljivosti, iz mudrosti i vedrine.

Popustljivost jako sliči milosrđu, ali joj je sadržaj potpuno oprečan. Ona proizlazi iz duhovne lijenosti. Nehaja. Tuposti. Sljepoće. Blagost pak dolazi iz povjerenja u ljubav Božju, iz suradnje s Duhom Svetim, iz duhovne pronicljivosti, iz mudrosti i vedrine.

Popustljivošću umnažamo mane i stvaramo poroke, a blagošću ih poništavamo. Onaj tko je blag prema samome sebi, kada napravi neki grijeh, duboko se kaje i želi obratiti, ali se ne kinji, ne muči i ne izluđuje samog sebe. To mu omogućuje brz izlazak iz grijeha. Onaj tko se kinji pravi veću štetu sebi nego što mu je napravio sami grijeh. Popustljivac se nikada ne kaje. Nema straha Božjega. S lakoćom prelazi preko svih svojih zala kao da nije ništa učinio, ali se zato jako srdi na nepravde i opačine svojih bližnjih. To ga stalno gura prema sve većim i većim grijesima i dovodi do stanja okorjelosti.

Blag čovjek ima puno razumijevanje za grijehe svojih bližnjih. Premda je strog s obzirom na sami grijeh, blag je prema samome grešniku. Onaj tko ne osuđuje bližnje za grijehe, brzo se oslobađa vlastitih grijeha. Onaj pak koji druge strogo osuđuje brzo umnaža vlastite grijehe.

U duši popustljiva čovjeka nastanjuje se tiranin.

Velika količina popustljivosti potpuno poništava blagost. U duši popustljiva čovjeka nastanjuje se tiranin. U duši blaga čovjeka nastanjuje se Duh Sveti, blaga i milosrdna ljubav Oca nebeskog i slika milosrdnog Samaritanca, Isusa Krista.

Blagost – odlika svetaca

Ta blagost oznaka je svetaca. Tko poznaje nekog ovako blagog? Meni prvo pada na pamet naš blagi otac Antun Bogetić. Tko ga je poznavao izbliza, zna da nije bio kukavica, nije bio netko tko popušta jer ga nije briga ili jer se boji konflikta. Kad bi sam razgovarao s njime uvijek je tu bila neusiljena blagost u kojoj se mogao opustiti i odmoriti. Čitajući njegovu autobiografiju gdje je stvarno otvorio svoju dušu, čudim se umijeću govorenja istine o onima koji su ga povrijedili, a da ne izađe iz ljubavi, da se ne pretvori u sudca. Ova blagost zaista je nešto jako. Prodorno. Upečatljivo. Neodoljivo privlači.

Sv. Pavao ju je uvrstio blagost u plodove Duha Svetoga. A u poslanici Filipljanima je govorio: Blagost vaša neka je znana svim ljudima!

U samoj naravi blagosti je upisana strpljivost i velikodušnost, i ljubav i suosjećanje

Blagost duboko poštuje tuđu nemoć. Ona uvijek računa s tim da drugi jest drugi. Pretpostavlja slobodu. Ne svodi drugoga na sebe. Uvažava različitost – a nužno smo različiti. Sve joj to omogućuje da se dublje zavuče u dušu onoga s kim je u vezi.

U samoj naravi blagosti je upisana strpljivost i velikodušnost, i ljubav i suosjećanje. Kada se to sve uveže, blagost dobiva nadnaravnu moć. Postaje neodoljiva. U njoj nema: mora!, treba! Ona je: Ako možeš? Ako je moguće?

Poznata je ona Sv. Filipa Nerija: State buoni se potete! Budite dobri, ako možete! Tako se zove i film o njemu. To: ako možete – afirmira slobodu i poštuje nemoć! A svi smo nemoćni. Nemoć je sveprisutna. Ona je zavučena u svaku našu misao, i razlivena po našoj volji. Vidim što je dobro, ali činim zlo! Znam što bi trebalo, ali činim ono što ne bi trebalo. I to je konstanta. To nije poneki slučajni čin. Onaj tko je blag, dobro razumje što je to u meni i ne lomi me. Stavlja balzam na moju tako duboku ranu. I čeka me. Daje vremena vremenu.

Blagost nije slabost nego nadnaravna snaga

Otac izgubljenoga sina prelijevao se blagošću. Čekao ga je. Nije slao poslanike po njega. Znao je da sin treba proći to što treba proći. Dao je vremena vremenu. Sam se sin spustio u sebe i sam od sebe krenuo prema ocu. Otac nije imao bič u ruci nego mu je dao poljubac. Blage očeve usne izljubile su tvrde sinovljeve obraze.

Blagost nije slabost nego nadnaravna snaga. Snaga Duha Svetoga.

Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Neka svi osjete, iskuse, vašu blagost. Blagost nije slabost nego nadnaravna snaga. Snaga Duha Svetoga. Plod djelovanja Duha Svetoga u duši. Plod njegova rasvjetljenja. Kako biti blag prema sebi i drugima, ako nismo duboko rasvijetljeni o slabosti ljudske naravi? Kako biti blag ako imamo neki zemaljski cilj i interes? Ako imamo svoje ideje o drugome i hoćemo drugoga strpati u njih?

Kad god sebe stavim kao mjerilo stvari, zabadam mač svoje volje u drugoga. I tako ga lomim. Silim ga da vrši moju volju. Postajem okrutan. Ideje su okrutne. Idoli su okrutni. Milosrdni Otac je blag. On pozna sina i voli ga. Cilj mu je sinovljevo dobro, a ne nešto drugo.

Planovi su oštri mač u mojoj ruci kojim režem druge oko sebe.

Odričem se svih planova, da bih mogao dobiti plod blagosti. Moji mi planovi otimaju snagu blagosti. Planovi su oštri mač u mojoj ruci kojim režem druge oko sebe. O blagosti Očeva, ulij se u sinovljevu dušu.