"Ne trebamo se susprezati reći Istinu, ali trebamo biti pri tome svjesni samih sebe i svoga djelovanja. Govoriti Istinu, ne znači da drugoga imamo pravo vrijeđati ili ponižavati, već znači biti jasan u nauku kako to od nas zahtijeva kršćanski nauk i vjera", piše viša asistentica pri Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić.
Kada govorimo o opomeni trebali bismo imati na pameti činjenicu da je čovjek stvoren na sliku Božju, te da tâ njegova stvorenost ima temelj u duhovnoj naravi. U autentičnome ljudskome činu dolazi do izražaja čitava osoba. Tako svaki slobodni čin teži k tome da zahvati i izrazi naš cjelokupni bitak, bilo da se radi pri tome o usponu ili padu.1 Ukoliko smo upoznati sa konkretnim činom te vidimo da naš bližnji ne djeluje na dobro, dužni smo ga po savjesti2 opomenuti.
Ljudska osoba je cjelina duše i tijela, i činjenica je da opomenu izreći bližnjemu nije uvijek lako. Važno je da pri izricanju opomene krenemo iz stava utemeljenog na ljubavi te da naša motivacija bude drugome željeti dobro, željeti mu pomoći da krene pravim putem, a ne da luta životnim stranputicama. Izricati opomenu, a pri tome imati ohol stav, te promišljati kako ćemo mi bližnjemu sada nešto ukazati iz stava osobne arogancije, nikako neće dovesti do bratske opomene. To može samo dovesti do suprotnog učinka, može dovesti do ranjavanja i neprimjerenih riječi. Stoga pri izricanju bratske opomene, svatko od nas bi, drugim riječima, trebao, kako u narodu postoji izreka, ‘gledati sebe ispred sebe!’
Ako naše polazište za opomenu svoje utemeljenje crpi iz Svetoga Pisma, pronaći ćemo itekako važnih tekstova koji nam govore o bratskoj opomeni. Možemo se pozvati na sljedeće tekstove: ”Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu (Mt 18, 15-18).” Svoga bližnjega trebamo obazrivo i ponizno ispravljati, što je često teško, ali ako je tako možemo se sjetiti što sveti Jakov govori u svojoj poslanici: „Tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha“ (Jak 5, 19).
Svaka osoba bi trebala biti svjesna svoje posebnosti i svoga odnosa prema općem te vlastitim djelovanjem iz toga živjeti. Međutim, ponekad nismo svjesni svoje posebnosti i zbog toga dolazi do stanja zablude i grješnosti. Kada se čovjek nalazi u stanju zablude ne može lako raspoznati dobro od zla i obrnuto. Ukoliko smo mi ti koji zamjećujemo takvo stanje kod svoga bližnjega potrebno je da ga pokušamo osvijestiti, a pri tome trebamo voditi računa itekako o onoj Isusovoj ‘ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!’ Nitko od nas nije pozvan da drugoga osuđuje.
Sam nas je Isus poučio: ”Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7,1-5).
Krenuti od stava predrasude i osude na bližnjega ne privodi nas k dobrome. Međutim, s druge strane, takav se stav može izroditi i u pasivan stav nebrige prema drugome. Tako to može zvučati kao da drugi ne očekuje našu pomoć ni na koji način, jer mi za njega uopće nismo odgovorni. U tome kontekstu često čujemo u svakodnevnom govoru; ‘ma briga mene što on ili ona čini, neka živi kako hoće, to je njegov ili njen izbor i slično.’ Isus Krist nas upozorava na nešto sasvim drugačije, a to je da budemo oprezni da ne sudimo svoga bližnjega oštrije nego sebe te da pokušamo biti slobodni od predrasuda jer one mogu zasjeniti naš sud.
Čovjek lako vidi tuđe pogreške, a ostaje slijep na svoje! Kako bismo pravilno postupali u prosudbi čina, bilo svoga vlastitoga, bilo svoga bližnjega, potrebno nam je ispravno oblikovati savjest. Ispravna je savjest ona kojom osoba djeluje vjerodostojno, a vjerodostojnost se oblikuje u iskrenom traženju istine. Izobličenje ispravne savjesti se događa zbog ravnodušnosti u traženju istine i dobra.3 Čovjek je u svojoj naravi stvoren dobrim, međutim prvim grijehom neposluha prema Bogu, on je narušio tu iskonsku dobrotu u svojoj stvorenosti. Kada god želimo drugoga opomenuti trebamo tražiti klicu dobra u drugome. Dobronamjerna opomena u svome korijenu bi trebala imati ljubav. Vjera je ono što u čovjeku pretpostavlja ponajprije potrebnu osjetljivost za ljubav. Samo pogled pun ljubavi prodire do biti, jedino nam stav ljubavi otvara pogled da drugoga vidimo kakav jest.
U današnjem društvu svjedočimo krizi morala koja je prouzrokovana krizom vjere. Kada naša vjera slabi, tada dolazi do slabljenja i ufanja i ljubavi a samim time i do poljuljanosti moralnih vrednota. Na društvenim mrežama kada se samo osvrnemo na koje kakve statuse i tzv. heštegove (#), itekako možemo primijetiti poljuljanost moralnih vrednota. Čovjek koji sebe naziva kršćaninom trebao bi prepoznati takvu situaciju.
Ne trebamo se susprezati reći Istinu, ali trebamo biti pri tome svjesni samih sebe i svoga djelovanja. Govoriti Istinu, ne znači da drugoga imamo pravo vrijeđati ili ponižavati, već znači biti jasan u nauku kako to od nas zahtijeva kršćanski nauk i vjera. Svjedočiti Istinu, znači argumentirano i razumljivo iznositi svoje stavove, ali isto tako očekivati i od onih koji nam nameću suprotno jasno očitovanje argumenata temeljenih na istini za ono o čemu svjedoče. Tek tada, u dijalogu koji je temeljen na međusobnom slušanju, razumijevanju i ne osuđivanju, moći ćemo međusobno dati konstruktivne opomene. Takve opomene će biti na dobro i izgradnju osobe našega bližnjega, a ne na osudu.
———————————————————————————
1 Usp. B. HÄRING, Kristov Zakon I., Zagreb, 1973., 83-89.
2 Savjest je u dokumentu Drugoga vatikanskoga koncila u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 16.), opisana na sljedeći način: ” U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati i čiji glas – pozivajući ga da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo – kad zatreba, odzvanja u ušima srca: čini ovo, ono izbjegavaj. Čovjek, naime, ima u srcu od Boga upisani zakon: samo je njegovo dostojanstvo u pokoravanju tomu zakonu, i po njemu će on biti suđen. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, u kojem je on sam s Bogom, čiji mu glas odjekuje u nutrini.”, Usp. A. VUČKOVIĆ, Nijemi glas: tri filozofske interpretacije savjesti, u: http://ojs.kbf.unist.hr/index.php/simpozij/article/view/363/252 (str. 9-41).
3 Usp. M. VIDAL, Kršćanska etika, Đakovo, 2001., 104-105.
doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić / Privatni album
Doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić redovnica je Kongregacije sv. Anđela čuvara sestara dominikanki. Osobito zauzeta u pastoralu duhovnih zvanja, godinama je bila voditeljica Povjerenstva za duhovna zvanja pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji, te članica Vijeća za duhovna zvanja Hrvatske biskupske konferencije. Članica je etičkog povjerenstva Klinike za psihijatriju “Vrapče”. U suradničkom je zvanju višeg asistenta pri Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.