Sv. Franjo Saleški razgovarao je s običnim čovjekom, a ne s razmetljivim krugovima koji bi mu u njegovo vrijeme donijeli više priznanja. Sada uživa u nagradi za svoju ljubav i poniznost, a i mi imamo njegovo naslijeđe iz kojeg možemo nastaviti učiti i rasti, piše Catholic Exchange.

Jedan od njegovih najvećih darova koji još uvijek možemo primiti je njegovo duhovno remek-djelo Uvod u pobožni život, koje pripada kategoriju “morate pročitati to djelo”. Nakon poglavlja za poglavljem praktičnih i prodornih savjeta o mrtvljenju starog čovjeka i rastu u Kristovim vrlinama, on završava svoje djelo sugerirajući da svaka osoba koja se iskreno predala životu predanosti treba sebe vidjeti kao sat, koji je potrebno namotavati dva puta dnevno, a zatim potpuno razbiti i preraditi jednom godišnje. (Da, njegovi su primjeri često zastarjeli, ali poanta je svejedno jasna.) Svakodnevno “navijanje” su naše jutarnje i večernje molitve, vrijeme u kojem se preusmjeravamo, razmišljamo i ponovno se posvećujemo Bogu. Godišnji totalni slom sata je godišnji odmor, gdje “obnavljate svoju snagu oslabljenu vremenom”.

Zanimljivo je da kršćani posuđuju ovaj izraz “povlačenje”. Znamo da je jezik ratovanja uobičajen u duhovnom životu, jer smo, zapravo, u ratu. Novi zavjet, posebice riječi sv. Pavla, obilato posuđuju iz vojnog rječnika kako bi opisali naš duhovni život – bitke, oklop, oružje i tako dalje. Novi zavjet, međutim, ne koristi riječ “povlačenje”. To je došlo kasnije. Ipak, Katolička enciklopedija kaže da su povlačenja “stara koliko i kršćanstvo…” Ako se lišimo našeg naslijeđenog prihvaćanja riječi, mogli bismo razmisliti upravo o toj činjenici i upitati se: “Zašto bi se kršćani ikada ‘povukli?’ Nismo blizu poraza, ne mogu nas svladati oni koji nam se protive, a bitku je Krist već dobio?” Trebamo li upotrijebiti drugu riječ da opišemo ono što mislimo pod “povlačenjem?”

Odgovor je, naravno, nijansa, ali on nam pomaže da vidimo zašto je sv. Franjo Saleški preporučio ovu godišnju praksu. Kad idemo u povlačenje, mi zapravo ne „povlačimo“ iz bitke nego ulazimo u nju. Povlačimo se od ometanja svijeta, da, ali ne samo da bismo ih ušutkali, već da bismo se temeljitije ispitali i disciplinirali. Čini se da je ova vizija povlačenja ukorijenjena u crkvenim ocima, posebno u pustinjskim ocima, koji su se slavno potpuno povukli iz svijeta kako bi bili s Bogom. To je također povezano uz korizmu, koja je bila posebno formulirana za nove krštenike u ranoj Crkvi koji bi je doživljavali kao svojevrsno 40-dnevno povlačenje koje podsjeća na našeg Gospodina u pustinji, kao i na lutajući Božji narod nakon Izlaska.

Kada su se pustinjski oci “povukli”, to nije bilo zbog odmora, već zbog aktivne i intenzivne borbe protiv sebe, protiv starog Adama koji pokušava istisnuti i odvratiti našu odanost Bogu.

I znamo da ovo pustinjsko povlačenje nije bilo “povlačenje iz bitke”, već ulazak u nju, kao što je slavno prikazano u životu svetog Antuna Egipatskog, koji se doslovno borio s demonima u pustinji. U primjeru našeg Gospodina koji ulazi u pustinju “da bude kušan”, prethode mu riječi “Isus je bio pun Duha Svetoga”, za koje svatko tko poznaje Stari zavjet zna da znači “biti poslan u boj”. Gideon, na primjer, ima Duha Svetoga, a to je njegova snaga i nadahnuće za pozivanje naroda u bitku (Suci 6,34).

To nam može pomoći, jer često na duhovni život gledamo kao na bitku u koju smo uronjeni kada smo “u svijetu” sa svom bukom i iskušenjima. Ali bitka je intenzivnija kada smo na “povlačenju” iz tog svijeta, jer tamo ispitivanjem i šutnjom otkrivamo da naš najveći neprijatelj nisu primamljivosti i zamke svijeta, već naše jastvo. Jednostavan vodič kojim Saleški završava svoju knjigu pomaže nam da vidimo kako lako zaboravljamo Boga, opuštamo u disciplini i dopuštamo našim srcima da se začude lažnim ljubavima.

U Fraternusu se usredotočujemo na ideju povlačenja tijekom korizme i pod krepošću umjerenosti, što je glavna vrlina koja naređuje unutarnjem čovjeku disciplinu i usmjeravanje osjetila. Gledanje na to kao na disciplinu tijela i strasti pomaže nam izbjeći pomisao da je to neka vrsta mini-odmora obavijenog pobožnošću, svojevrsni opuštajući spoj s Bogom. Naravno, postoje elementi odmora u Bogu i dopuštanja njemu da nas utješi. On to radi. Ali kada su se pustinjski oci “povukli”, to nije bilo zbog odmora, već zbog aktivne i intenzivne borbe protiv sebe, protiv starog Adama koji pokušava istisnuti i odvratiti našu odanost Bogu. Povlačenje, dakle, nije priznavanje poraza, već sigurnost pobjede dok vodimo rat protiv onoga što može donijeti našu propast, suptilnog, samoopravdavnog grešnika koji tek treba biti poražen u nama. Čini se da je taj lukavi đavao jedan od onih koji su izbačeni “samo molitvom i postom”, što zvuči kao dobro utočište.