O istom svećeniku možemo čuti toliko različitih, pa i posve oprečnih mišljenja. Za jedne je čovjek na svome mjestu, divan, uzoran župnik, za druge površan, umišljen, sebičan, svojeglav, strog. Svatko ga vidi na svoj način, svatko ima svoju „dioptriju“, piše svećenik Banjolučke biskupije Anto Orlovac u svome promišljanju za Katolički tjednik.

Isus – predvodnik ili zavodnik?

I ovdje ništa nova pod suncem. I Gospodin naš Isus to je i te kako osjetio na svojoj koži. Jedni su ga smatrali Božjim, svetim čovjekom, jer čini čudesa, pomaže, liječi, tješi, ima razumijevanja za svakoga, drugi ga naprotiv smatraju opasnim čovjekom koji ruši pravu vjeru, ne drži se vjerskih i tradicijskih propisa, ili barem umišljenim koji se „pravi“ Sinom Božjim. On je za njih ljuti protivnik, neprijatelj kojega treba „neutralizirati“, kako danas znaju reći za nekoga tko moćnicima smeta pa ga na bilo koji način kušaju skratiti za glavu.

Mnogo ih je i koje je gola nevolja, bolest i patnja – bilo vlastita bilo nekoga bliskoga i dragoga – nagnala da ga potraže.

Zanimljivo, posve pozitivno ga ocjenjuju jednostavni ljudi, oni koji nisu ni pod čijim utjecajem, nego gledaju svojim očima, slušaju svojim ušima i misle svojom glavom. Za njih je On velikan i zato grnu za njim sa svih strana, samo da ga čuju, čak znaju i na glad zaboraviti. Mnogo ih je i koje je gola nevolja, bolest i patnja – bilo vlastita bilo nekoga bliskoga i dragoga – nagnala da ga potraže. Dovode mu bolesnike svih vrsta. One bolesnije donose. Ali od njega se nitko ne vraća razočaran, nego naprotiv očaran, zadivljen, osnažen. I kad ono Isus ozdravi gluha mucavca (vidi Mk 7,31-37), ti jednostavni ljudi jednodušno sude: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ (r. 37) Normalno je da su ga tako vidjeli i apostoli. Izreče to propovijedajući u kući obraćenika Kornelija u Cezareji njihov „glasnogovornik“ apostol Petar: „Prošao je zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Znači: zla nije poznavao. Zbog njega nitko nije zaplakao, naprotiv: svatko iskren mu se radovao.

Oni ne samo da ne vide da je on „sve“ dobro učinio, nego „vide“ da je sve kod njega sumnjivo, šarlatansko, naopako, opasno, pogubno, neprijateljsko.

Sasvim drugačije vide ga moćnici, farizeji i pismoznanci, čuvari zakona i vjere, a prije svega svojih mnogih povlastica koji mnoštvom sitničavih propisa i predaja žele gospodariti nad drugima, čak biti „tutori“ njihove pravovjernosti. Oni ne samo da ne vide da je on „sve“ dobro učinio, nego „vide“ da je sve kod njega sumnjivo, šarlatansko, naopako, opasno, pogubno, neprijateljsko. Kad su vidjeli da je ozdravio čovjeka čije je moći zaposjeo zloduh, onda im i ne pada na pamet da bi to moglo biti Božjom snagom, nego to tumače Isusovom spregom s istim zloduhom, s njegovim „šefom“ Belzebulom, poglavicom zloduha (usp. Lk 11,15).

A kada je ozdravio onoga slijepca od rođenja, koji je oduševljen i Bogu beskrajno zahvalan, oni ozdravljenoga zovu na saslušanje i traže da „potpiše“ kako je posrijedi neka prijevara jer da je Isus „grješnik“, pa to ne može biti s Božje strane. A on, jednostavan čovjek, ne vjeruje svojim ušima to što čuje: da čuvari Božjega puta i zakona ne vide ono što je jasno kao sunce: da to može biti samo Božje djelo. Pa im očita bukvicu čudeći se što oni to ne vide. Kad njihovi argumenti više nisu imali snage, imali su oni snagu kao argument: izbaciše čovjeka iz svoga ureda: „Ti ćeš nas učiti!?“ (usp. Iv 9). Za njih je Isus i dalje bio grješnik i prevarant, a za njega svet, Božji čovjek.

Dobar će čovjek u drugome vidjeti dobro, čak i u najlošijemu naći će nešto dobra, a onaj drugi u njemu će vidjeti samo zlo pa će naći manu i najboljemu, a ono njegovo dobro previđa ili krivo tumači.

Dioptrija duha

Kako to da istu riječ ili postupak neki ljudi ocjenjuju posve pozitivno, a neki posve negativno, a jednako su vidjeli i čuli? Bit će da je to neka dioptrija vlastitoga duha. Čovjek vidi ono što želi vidjeti, a ne vidi ono što neće. Pogotovo ako ima predrasude i već unaprijed stvoreno mišljenje. Dobar će čovjek u drugome vidjeti dobro, čak i u najlošijemu naći će nešto dobra, a onaj drugi u njemu će vidjeti samo zlo pa će naći manu i najboljemu, a ono njegovo dobro previđa ili krivo tumači.

Govoreći o drugima, čovjek najviše kaže o samome sebi, a da toga ni svjestan nije.

Narod malo grubo, ali jako pogođeno kaže: „Svaki ludi po sebi sudi.“ Govoreći o drugima, čovjek najviše kaže o samome sebi, a da toga ni svjestan nije. Sjajno je to uočio „otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić (1450. – 1524.) kada u svojim Upućivanjima u čestit i blažen život piše: „Takvi su oni koji o svima zlo misle i, što god učiniš, tumače na zlo. Ponizna čovjeka nazivaju licemjercem, jednostavna ludim, onoga koji posti zanesenjakom, a koji ne posti sladokuscem, onoga koji kara krivce, krutim i strogim, a koji teži za spokojstvom, lijenim i mlitavim.

 Isus je mogao biti ponosan na to jer on je doista bio prijatelj svakom čovjeku, pa i grješnicima za koje je imao puno razumijevanja.

Napokon, nema ni jednog dobra za koje se oni ne trude da ga svojim zlobnim i opakim pogrdama ne ocrne.“ To je i sam Isus prigovorio farizejima: Ivana Krstitelja, velikog isposnika i pokornika, proglašavaju opsjednutim od zloduha, a njega koji normalno jede i pije ono što se nađe i što mu ponude, čak izjelicom i pijanicom (Lk 7,33-34). Još gore: proglašavaju Isusa prijateljem carinika i grješnika. Isus je mogao biti ponosan na to jer on je doista bio prijatelj svakom čovjeku, pa i grješnicima za koje je imao puno razumijevanja. Ali njima ni na kraj pameti nije bilo da Isusu upute kompliment, nego optužbu. Jer zna se: s kim si, onakav si. Eto što su oni uspjeli „vidjeti“ u Isusu.

Terapija vidnog kuta

Suvremena medicina može puno pomoći kad se čovjeku kvari vid, kad mu se poremeti dioptrija. U najnovije vrijeme može se laserski, brzo i jednostavno, popraviti dioptriju ili dati odgovarajuće naočale da se stvari opet vide normalno. Ali pred iskrivljenom dioptrijom duha i medicina je nemoćna.

Kršćanski laser za ispravljanje krive dioptrije duha zove se ispit savjesti i kajanje.

Nju može promijeniti samo čovjek sam: kada sebe i druge mjeri istim aršinom, kada se otvori drugima, kada drugoga gleda pozitivnim očima, kada otkriva u drugomu ono, makar i malo zrnce dobrote i pomaže mu da ono uzraste i uznapreduje. I raduje se tuđemu napretku kao i vlastitu. Onda nikoga neće suditi svojom krivom dioptrijom. Kršćanski laser za ispravljanje krive dioptrije duha zove se ispit savjesti i kajanje. Valja ga često koristiti i oštriti vid za dobro oko sebe. Iznenadit ćemo se koliko ga ima.