U koncelebraciji bio je fra Vuk Buljan, OFM. Jubilarne zavjete sestara primila je s. Valerija Široki, provincijalna poglavarica, a u slavlju su sudjelovale i sestre iz provincijalnoga vodstva s. Lucija Kopić i s. Emanuela Kvesić.

Fra Stipo je povukao paralelu između dnevnoga evanđeoskog teksta Mk 4,35-41 i Knjige proroka Jone: „Isusovo čudesno stišavanje i mora i oluje u evanđeoskom odlomku koji nam je upravo naviješten, jako podsjeća na nama poznatu scenu iz života proroka Jone. O njemu smo već govorili, no samo kratko da podsjetim koliko su velike sličnosti. Jona spava na brodu dok je smrtna pogibelj, Isus spava na brodu dok je smrtna pogibelj. Jonu bude da moli svoga Boga da ih spasi, Isusa bude da ih on spasi. Čude se Joni kako može spavati dok je smrt tako blizu. Čude se Isusu kako ne mari kako bi mogli svi skupa poginuti. Jona na svoj način spasava mornare i sebe. Isus spašava svoje učenike i sebe. Sličnosti su dakle velike ali je razlika još veća. Čitav izvještaj Markov, koji smo čuli, u središtu nema Isusa nego učenike. Zbog njih je sve ovo napisano. Oni su problematični. Zašto? Zato što se nalaze s Isusom, što ga slijede već gotovo pune dvije godine, a što još uvijek ne znaju za kime idu, što još uvijek ne poznaju stvarnog Isusa i što ga neće prepoznati ni nakon ovog čuda. Oni u Isusu vide velikog, silnog čudotvorca, vide dobro poznatog iscjelitelja, vide velikog proroka, ali ne vide Mesiju, Božjeg Sina. I čitavo će Markovo evanđelje biti napravljeno zapravo oko te spoznaje: Kako u Isusu najteže Boga prepoznaju oni koji su mu najbliži. Već smo spomenuli kako u Isusu Boga najprije prepoznaju zlodusi, stranci, onda nevjernici, pa tek na koncu, nakon uskrsnuća njegovi najbliži učenici.“

Fra Stipo je zatim spomenuo Petra koji je jedini Isusa prepoznao kao Mesiju, ali samo za svoj židovski narod, te u nastavku poručio sestrama: „Ako stvarno vjerujemo da mi koračamo s Bogom i da Bog korača s nama, onda nam valja imati više smjernosti, znači sigurnosti da znamo kamo idemo, da imamo životni smjer, da budemo smjerni ljudi, kako su govorili naši stari. Ne da ne vidimo što se događa oko nas, ne da živimo već sad u nebesima, nego da živimo čvrsto na zemlji s obje noge, jer ovo je naš jedini svijet.

Ovo je svijet u koji se Bog utjelovio, ovo je svijet koji je Bog otkupio. Ovo nije poganski i grešni svijet. Ali dok s obje noge stojimo čvrsto, ovdje u ovom svijetu, naš pogled je uprt u nebesa. I jer je gore, kako mi kažemo „naša domovina“. Ajmo tako još malo više ili bolje doista ljubiti i voljeti ovaj svijet, jer on je naš, on je bolji svijet. I istovremeno živjeti ovim svijetom zagledani u nebo, zagledani u Boga, jer nam odozgor dolazi naša sigurnost i utjeha, jer Bog ne spava ni onda kada hrče.“

Slavlje se nastavilo u radosnom zajedništvu i zahvalnom ozračju za šezdeset posvećenih i plodnih godina sestara jubilarki, a posebno za sve ono što je Bog u njima i po njima učinio u ovom njegovu i našem svijetu.