Dijete ne možete otrovati ni boli ni patnjom, uzalud vam je. Jer kada djetetu nudite rat, ono vas ipak voli i skače vam za vrat. Govori ti voli me, ne želim da boli me, ostavi pušku ili ću te uhvatiti za njušku. Ali ne boj se neću te udarati, ne znam i da hoću. Jer moje maleno tijelo odbacuje svaku zloću.
Karmelićanin Krešimir Josip Bahmec na svojim je društvenim mrežama objavio nekoliko stihova u povodu aktualne situacije rata u Ukrajini, u želji da skrene pozornost na nevinu djecu koja možda najviše pate zbog ove situacije, ali i sve nevine žrtve rata i političkih sukoba. U nastavku prenosimo objavu oca Krešimira Josipa Bahmeca.
Da se djecu pita, tebi bi išla deblja šnita,
Da se djecu pita gdje mu je tata, nikome ne bi bilo do rata,
Da se djecu pita što je metak, napisao bi ti miroljubivi letak,
I zapečaćen bi bio letak taj poljupcem toliko snažnim da se nitko više ne bi osjećao previše važnim,
Već bi bio manji od zrna, ali ne puščana nego od žita ako već netko pita,
Da se djecu pita kome treba rata, ne bi odgovorila iz inata,
Već bi te gledala pogledom vlažnim da bi se svaki tko pita osjetio lažnim,
Nitko ne bi imao volje da uznemirava djecu sa pustim pitanjima i svi bi ostavili skitanja, do nekog novog svitanja, i nekog novog svijeta punog pijeteta,
Da se djecu pita što žele susjedu bliskom, našao bi se na terenu skliskom,
Jer dijete ne voli nikoga gubiti, znate, urođeno mu je ljubiti,
Djetetu je susjed kao brat, jer ne priznaje riječ rat,
Za dijete čovjek drugačiji ljubimac je svačiji,
Vjera ili rasa, dilema mu je kao i tko ima ljepšega pasa,
Svakoga psa miluje i draga i sprijeda i straga, da milinom otjera svakoga vraga,
Dijete ne možete otrovati ni boli ni patnjom, uzalud vam je,
Jer kada djetetu nudite rat, ono vas ipak voli i skače vam za vrat,
Govori ti voli me, ne želim da boli me, ostavi pušku ili ću te uhvatiti za njušku,
Ali ne boj se neću te udarati, ne znam i da hoću,
Jer moje maleno tijelo odbacuje svaku zloću, i danju i noću,
Ručice moje male još puno bi toga dale, samo kad bi znale,
Da mi nećeš uzeti mamu i tatu i bracu i seku,
Sada dok sam se u podrumu skrio pod deku,
Sanjam još o boljem svijetu šarajući u moju malu teku,
I pišem ti od vojniče od srca malena pismo da ti ga stave u bluzu, i skrivam suzu,
Da ti Bog zbog nje ne sudi i molim Ga – daj ga probudi!
Kada kreneš tenkom ili avionom, stavi na nišan sliku majke koja ti je prva pričala bajke,
Stavi i moju sliku i sliku moje mame, bez velike galame, da radije štucaš nego pucaš,
Kada dođe čas odluke za Raj, ali znaj,
I ako me slučajno ubiješ moliti ću dragoga Boga za tebe i reći ću mu da nisi znao da smo svi braća i da te ipak na Nebu čeka plaća,
I da ćemo se igrati jednoga dana tvoja djeca i ja, zemlje ove jedina mladost, jedina nada da bude na kraju radost.
Da se djecu pita što žele, rekli bi volite nas kao što mi volimo vas,
I ponestaje mi rima jer ipak vjerujem da sa djecom dolazi neka nova klima,
Djeca čak ništa ne žele za sebe već za neke nove bebe….
Sve uzmite, samo dijete ne činite tužnim da ovaj svijet ne ostane ružnim,
Ne nije kraj, jer dok nevine dječje ruke mole, još puno ljudi treba da se zavole.
Pustite djecu da se raduju, a ne gladuju,
Jer djeca su nam možda jedina nada da nije kasno sada.
I ti vladaru silni ako ne poznaješ Boga, radi djeteta barem stani i čast ljudsku obrani. Radi djeteta te molim!