Na Cvjetnicu, katolici diljem svijeta, u svim nacijama i vremenskim zonama, javno, a ponekad i tajno, mirno stojeći slušaju najdužu evanđeosku pripovijest cijele liturgijske godine. Mladi i stari, muškarci i žene, obrazovani i neobrazovani, – svi smo mi uhvaćeni u priču i razumijemo je. Zašto je tako univerzalno dostupna? Zato što je to istinski ljudska drama. Ima vrste likova, radnju, zaplete, emocije, preokrete koje svi znamo, jer smo ili proživjeli ili ih sada živimo.

Tko od nas nije iskusio izdaju, strah, poniženje, lažno predstavljanje, nemoć, zlobu drugih, grižnju savjesti ili mračnu slutnju?

Ova priča o muci nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora naučiti, piše Gayle Somers s portala Catholic Exchange.

Križ/ Foto: Dario Zürchauer

Zbog svoje duljine i gustoće detalja, ovdje nije moguć opsežan komentar (vidi Isus iz Nazareta: Veliki tjedan od pape emeritusa Benedikta XVI. za doista slavno ispitivanje svih spisa o Muci). Ipak, mnogima od nas može se pomoći da ostanemo pažljivi (potrebna nam je pomoć jer, nažalost, mi smo poput apostola koji su drijemali dok Isus molio u Getsemaniju).

Još od Edenskog vrta, kada je zmija obećala “otvoriti oči” Adamu i Evi i umjesto toga prouzročila duhovno sljepilo, ljudsko iskustvo protkano je ironijom. Nikada se ne umorimo od toga da je vidimo razotkrivenu, u drugima ili u sebi (zato je volimo u književnosti, humoru i dnevnim novinama). Ova evanđeoska priča, budući da je vrlo ljudska, obiluje ironijom. Slijedimo neke od njenih niti:

Leonardo Da Vinci “Posljednja večera” /Foto: Cathopic

Na Posljednjoj večeri svi apostoli poriču da bi mogli iznevjeriti Isusa, ali svi ga, osim Ivana, bježeći napuštaju (Mt 26,56). Juda poljubi Isusa, znak bratske ljubavi, ali poljubac je bio izdajnički. Oni koji su uhitili Isusa pojavljuju se s mačevima i toljagama, no sve što su Ga ikad vidjeli je da mirno sjedi u Hramu i poučava. I Kajfa i Pilat, koji su se urotili da ubiju Isusa, svojim ga usnama ispovijedaju kao “Krista, Sina Božjega” (Mt 26,63) i “kralja židovskog” (Mt 27,11) Čovjek, Baraba, čije ime znači “Sin Božji” i koji je bio krivac za pobunu (ponekad se prevodi kao “pljačkaš”), pušten je iz zatvora u zamjenu za pravog “Sina Božjeg”, koji je platio cijenu oslobađanja od svih buntovnih “božjih sinova” – mene i tebe. Svjetina koja je vapila za Isusovim raspećem poziva: “Njegova krv na nas i našu djecu” – i tako je i bilo. Međutim, Njegova krv neće biti krv krivnje, kao što su oni pretpostavljali, već krv pomirenja, za njihovo oproštenje. Svojim su usnama to i pozdravili. Nezamisliva ironija!

I ima još toga – vojnici oblače Isusa kao kralja s ogrtačem, krunom i žezlom. Oni misle da je to Njegovo poniženje i razotkrivanje prijevare, ali umjesto toga to je priznanje da je On kralj kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Nad Njegovim križem, u znaku ispisanom na tri glavna jezika Grčko-Rimskog Carstva, oni nesvjesno proglašavaju Isusa kraljem svih naroda. (Napomena: tri jezika koja proglašavaju Isusa kraljem i danas se pojavljuju u misi. Kyrie je grčki; Alleulia je hebrejski; Sanctus je latinski.) Konačno, u pokušaju da se osigura da nitko ne može ukrasti Isusovo tijelo i tvrditi da je uskrsnuo od mrtvih, osiguravaju grobnicu “zapečativši kamen i postavivši stražu” (Mt 27,66), jamčeći tako da bi jedino objašnjenje za Isusovo ponovno pojavljivanje, ako se dogodi, bilo Njegovo Uskrsnuće. “Kralj” koji izgleda slab i nemoćan, umire od ruku onih koji su ga prezirali, upravo će tom slabošću i patnjom poraziti Smrt, najmoćnijeg neprijatelja čovjeka – najveći ironični obrat svih vremena.