"Došavši do svetohraništa, psi su njušili, cvilili, pokazivali i odbijali otići, pažnja im je bila prikovana za svetohranište, dok ih voditelji nisu pozvali. Bili su uvjereni da su tamo nekoga otkrili."
Tekst o čudesnom događaju priredio je Petar Salečić iz izdavačke kuće “Kyrios”.
Pas na fotografiji (na kraju teksta) dresiran je za prepoznavanje života nakon potresa. Njegovo držanje i činjenica da ostaje usmjeren, kao što se vidi na slici, stav je koji spasiocu govori da na tom mjestu postoji život. Pas stoji ispred Isusa u svetohraništu, živoga Boga među nama.
Psi su obučeni za pronalaženje preživjelih u srušenim zgradama nakon potresa i drugih katastrofa
Vlč. Arthur Byrne je ispričao: “Navečer posljednjeg dana svog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama u listopadu 1995., Ivan Pavao II. trebao je pozdraviti sjemeništarce u Sjemeništu Svete Marije u Baltimoreu. Bio je to ispunjen dan koji je započeo misom u parku Oriole u Camden Yardsu, mimohodom ulicama u središtu grada, posjetom bazilici Uznesenja, prvoj katedrali u zemlji, ručkom u lokalnoj pučkoj kuhinji koju je vodila katolička dobrotvorna organizacija; molitva u katedrali Marije Naše Kraljice u sjevernom Baltimoreu; i na kraju brzo zaustavljanje u Sjemeništu Svete Marije.
Foto: Cathopic
Raspored je bio zbijen, pa je plan bio jednostavno pozdraviti sjemeništarce dok su stajali vani na stepenicama. Ali Papa se probio kroz njihove redove i ušao u zgradu. Njegov je plan bio prvo posjetiti Presveti Oltarsku Sakrament. Kad su njegove želje obznanjene, osiguranje je krenulo u akciju. Očistili su zgradu pazeći pozorno na kapelu u kojoj bi se Papa molio. U tu svrhu korišteni su visoko dresirani psi za otkrivanje bilo koje osobe koja bi mogla biti prisutna.
Mi katolici znamo da su bili u pravu – našli su stvarnu, živu Osobu u svetohraništu
Psi su obučeni za pronalaženje preživjelih u srušenim zgradama nakon potresa i drugih katastrofa. Ovi vrlo inteligentni i voljni psi brzo su prošli hodnicima, uredima i učionicama, a zatim su poslani u kapelu. Išli su gore-dolje prolazom, pored klupa i na kraju u bočnu kapelu u kojoj je držan Presveti Sakrament.
Došavši do svetohraništa, psi su njušili, cvilili, pokazivali i odbijali otići, pažnja im je bila prikovana za svetohranište, dok ih voditelji nisu pozvali. Bili su uvjereni da su tamo nekoga otkrili.
Mi katolici znamo da su bili u pravu – našli su stvarnu, živu Osobu u svetohraništu”