Claude Newman (1923. – 1944.) rođen je u Stuttgartu, u američkoj saveznoj državi Arkansas. Claude je bio nepismen crni dječak kojeg je odgojila i podigla na noge njegova baka Ellen Newman iz Bovine u Mississippiju. Ellen Newman se 1939. udala za Sida Cooka. No taj brak je bio pravo mučilište za Ellen koju je Sid teško zlostavljao. Sve je to ljutilo i žalostilo Claudea. Godine 1940., u dobi od 17 godina, pronašao je posao na obližnjoj farmi te se oženio. Claude će, na poticaj prijatelja Elberta Harrisa 19. prosinca 1942. pričekati Sida, koji više nije živio s njegovom bakom, u njegovu domu, podsjeća portal nedjelja.ba.

Pucat će i ubiti ga, uzeti novac iz njegove kuće i dva dana kasnije pobjeći u Arkansas u kojem je živjela njegova majka. U siječnju 1943. policajci su uhitili Claudea i vratili ga u Vicksburg u Mississippiju. Priznao je zločin, ali njegov odvjetnik Harry K. Murray zahtijevao je od suda da odbaci njegovo priznanje jer ga je policija dobila uz prisilu. Unatoč tome, Claude je proglašen krivim i osuđen na smrt. Žalba za novim postupkom odbijena je i izvršenje smrtne kazne zakazano je za 20. siječnja 1944.

Najljepša žena

Zatvorski kapelan o. Robert O’Leary (1911. – 1984.) upoznao je Claudea tijekom njegova boravka u zatvoru. Dok je čekao izvršenje smrtne kazne, Claude je dijelio ćeliju s četvoricom zatvorenika. Jedne noći, dok su razgovarali, Claude je primijetio čudotvornu medaljicu na vrpci oko vrata jednog zatvorenika. Mladi zatvorenik je bio ljut kad je čuo Claudea kako pita što je to. Skinuo je medaljicu, opsovao te je bacio na pod ispred njega govoreći mu: ‘Uzmi tu stvar.’ Claude je podigao medaljicu te ju stavio oko svoga vrata. Nije imao pojma čiji je to lik – njemu je to jednostavno bio ukras koji ga je privlačio te ga je htio nositi.

Tijekom noći probudio ga je dodir na zapešću. Trgnuvši se iz sna, ugledao je, kako je poslije rekao ocu O’Learyju, ‘najljepšu ženu koju je Bog ikada stvorio’. Uspaničio se, ali tajanstvena žena smirila ga je govoreći: ‘Ako me želiš za svoju Majku i ako želiš biti moje dijete, pošalji po svećenika Katoličke Crkve.’ Tada je žena nestala. Claude je počeo vikati: ‘Duh! Duh!’. Zatražio je da vidi katoličkog svećenika. Otac O’Leary je već idućeg jutra došao do Claudea koji je uspaničeno ispričao svećeniku što je doživio prethodne noći. Duboko potresen tim viđenjem, zajedno s četvoricom drugih muškaraca u svojoj ćeliji, zatražio je poduku o katoličkoj vjeri.

Newman i Gospa / Facebook

Otac O’Leary vratio se u zatvor sljedećega dana na prvi sat vjeronauka. Tada je svećenik saznao da Claude ne zna ni čitati ni pisati. Rekao mu je da nikada nije pohađao školu, a otac O’Leary je ubrzo otkrio da nije znao gotovo ništa ni o kršćanstvu. Vjerovao je da postoji Bog, ali nije znao da je Isus Bog. I ostali zatvorenici su mu pomagali dok je učio. Nakon nekoliko dana dvije redovnice iz O’Learyeve župne škole zatražile su dopuštenje da upoznaju Claudea i čuju njegovu nevjerojatnu priču. Tijekom prvog posjeta susrele su i neke zatvorenice koje su već čule za čudesni događaj u zatvoru te su željele također primiti poduku o katoličkoj vjeri.

Prošlo je nekoliko tjedana i došlo je vrijeme da otac O’Leary govori o sakramentu svete ispovijedi.

Redovnice su također bile nazočne podukama. Svećenik je rekao zatvorenicima: ‘OK, momci, danas ću vam govoriti o sakramentu svete ispovijedi.’ Na to je Claude dometnuo: ‘Oh, čuo sam o tome! Blažena Djevica Marija rekla mi je kada idemo na ispovijed da ne kleknemo pred svećenika nego pred križ njezina Sina. I kada nam je istinski žao zbog naših grijeha te ih ispovjedimo, krv koju je On prolio za nas, prolijeva se po nama i oslobađa nas od grijeha.’ Čuvši ovo, otac O’Leary i redovnice su ostali zapanjeni. Claude je pogrešno protumačio njihovu zapanjenost kao ljutnju te je rekao: ‘Ne budite ljuti, nisam se mislio tako ‘provaliti’.’ Svećenik je dodao: ‘Ma nismo ljuti, samo smo začuđeni. Jesi li je opet vidio?’

To je uistinu njezin Sin

Claude je povukao svećenika na drugi kraj ćelije ne želeći da ostali čuju što će reći. ‘Rekla mi je, ako ste sumnjali, da vas podsjetim da ste joj, ležeći u jarku 1940. u Nizozemskoj dali zavjet koji Ona još čeka da izvršite.’ Claude je onda točno rekao koji je to zavjet. Te su riječi potpuno uvjerile svećenika u istinitost ukazanja Blažene Djevice Marije. Obećanje koje je dao bilo je da će, kad bude mogao, sagraditi crkvu u čast Gospina Bezgrešnog začeća. Taj će zavjet ispuniti 1947. kada bude premješten u Clarksdale, Mississippi, kako bi služio u crnačkoj župi u kojoj je trebalo podići i crkvu. Ona se i danas nalazi u tom mjestu. Zapanjen onim što je čuo, otac O’Leary nastavio je poduku o ispovijedi.

Claude je rekao zatvorenicima: ‘Ne trebaš se bojati ispovijedi. Ti ustvari ne govoriš svoje grijehe svećeniku, nego Bogu.’ Dodao je: ‘Znaš, Majka je rekla da je ispovijed nešto poput telefona. Preko svećenika komuniciramo s Bogom, a Bog s nama preko svećenika.’

Tjedan dana kasnije, otac O’Leary se pripremao držati sat poduke o euharistiji. Redovnice su također ponovno bile nazočne. Claude je kazao da ga je Blažena Djevica Marija podučila i o euharistiji i pitao je može li ispričati što mu je rekla. O’Leary je odmah pristao.

Ovaj mu je rekao: ‘Djevica mi je rekla da ću u pričesti vidjeti samo nešto što izgleda poput komadića kruha. Ali rekla mi je da je to zapravo njezin Sin, i da će On biti uz mene kao što je bio uz nju prije nego li se rodio u Betlehemu. Rekla mi je da bih svoje vrijeme trebao provesti uz Njega onako kako je to činila ona tijekom svoga života s Njim na zemlji: ljubeći Ga, klanjajući Mu se, hvaleći Ga, zahvaljujući Mu i moleći Njegov blagoslov. Ne bih se trebao brinuti ni za što drugo. Trebao bih iskoristiti tih nekoliko minuta da u svojim mislima budem nasamo s Njim.’

Nakon razdoblja kateheze, Claude, njegovi suuznici te zatvorenice koje su sudjelovale u poduci, kršteni su i primljeni u Katoličku Crkvu. On je uzeo ime Claude Jude. Knjiga krštenika u župi Sv. Marije u Vicksburgu bilježi nadnevak njegova krštenja – 16. siječnja 1944. Samo četiri dana kasnije, zakazano je bilo Claudeovo smaknuće – 20. siječnja 1944. u 00:05.

Molitva za Claudea Newmana/ Facebook

Šerif Williamson ga je upitao za posljednju želju. Claude je rekao: ‘Svi moji prijatelji su potreseni. Krvnik je uznemiren. Ali vi ne razumijete. Ja neću umrijeti, samo će ovo tijelo umrijeti. Ja ću tada biti s Njom. Tako da bih htio imati zabavu.’ Šerif ga je pitao na što točno misli. Claude je rekao: ‘Zabavu! Možete li dati ocu O’Learyu dopuštenje da donese kolače i sladoled? I možete li dopustiti zatvorenicima na drugom katu da dođu u glavnu sobu da svi zajedno imamo proslavu?’ Nadzornik se bojao da bi netko mogao napasti svećenika te je na zabavu poslao nekoliko dodatnih čuvara. Otac O’Leary je osigurao sladoled i kolače te su svi zajedno slavili. Potom je Claude zatražio ‘svetu Uru’ s Križnim putem, za vrijeme kojeg su se molili isključivo za njega i za sve njihove duše. Kako se bližilo vrijeme Claudova smaknuća, zatvorenici su vraćeni natrag u svoje ćelije. Potom mu je svećenik udijelio poputbinu. Otac O’Leary je otišao do kapelice uzeti hostiju kako bi mogao pričestiti Claudea prije smaknuća. Zatim se vratio u njegovu ćeliju te su molili zajedno.

U iščekivanju Očeva doma

Petnaest minuta prije smaknuća šerif Williamson je doletio niz stube vičući: ‘Odgoda, odgoda! Guverner je dao dvotjednu odgodu!’ Claude nije uopće znao da su šerif i okružni tužitelj zatražili odgodu pogubljenje ne bi li spasili njegov život. Ali kada je čuo tu vijest, počeo je plakati. Svećenik i šerif pomislili su da plače od sreće. No on je, jecajući, rekao:

Ali vi ne razumijete! Da ste ikada vidjeli Njezino lice, pogledali u Njezine oči, ne biste htjeli živjeti više ni dana! Što sam skrivio Bogu da me odbija primiti u svoj dom?!

Otac O’Leary je posvjedočio da je Claude bio potpuno slomljen i utučen. Zbunjeni šerif napustio je prostoriju. Svećenik je ostao, a kada je Claude prestao plakati, pričestio ga je. Poslije je Claude rekao: ‘Zašto, oče? Zašto moram ostati ovdje još dva tjedna?!’

Claude i čudotvorna medaljica / Facebook

Otac O’Leary je u trenutku dobio nadahnuće. Podsjetio ga je na Jamesa Hughsa. Taj je zatvorenik, bijelac, vodio užasan život i trebao je, kao i Claude, biti pogubljen zbog ubojstva. James je odgojen kao katolik, ali je mrzio i odbacivao Boga i sve kršćanske vrijednosti.

Otac O’Leary je tada rekao: ‘Možda naša Blažena Djevica želi ovu odgodu za njegovo obraćenje.’ Svećenik je nastavio: ‘Zašto ne ponudiš Bogu svaki trenutak u kojem si odvojen od naše Nebeske Majke za ovog zatvorenika, tako da on ne bude odvojen od Boga zauvijek?’ Claude se zamislio na trenutak pa se složio.

Kasnije je otac O’Leary posvjedočio da je samo dvoje ljudi na zemlji, on i Claude, znalo za tu nakanu. Nekoliko sati kasnije svećenik je ponovno posjetio Claudea koji mu je rekao: ‘James me mrzio i ranije, ali, oče, kako me tek sad mrzi!!!’ (Hughs je čuo za odgodu pogubljenja i bio je ljubomoran). Njegov duhovnik ga je pokušao ohrabriti: ‘Pa, možda je to dobar znak.’

Dva tjedna kasnije, 4. veljače 1944., Claude je pogubljen na električnoj stolici. (Istoga dana je zbog ubojstva u Vicksburgu pogubljena i Mildred Johnson. Ona je također postala katolkinja kroz poduku redovnica iz župe Sv. Marije.) Otac O’Leary je kasnije svjedočio: ‘Nikada nisam vidio nikoga da ide u smrt tako radosno i sretno. Čak su i službeni svjedoci i novinari bili zaprepašteni. Rekli su da ne razumiju kako netko može ići na električnu stolicu, a istodobno zračiti radošću.’

Claude Newman na električnoj stolici / www.tfp.org

U noći pogubljenja Claude je pojeo svoj omiljeni desert, kokosovu pitu. Njegove posljednje riječi ocu O’Learyju su bile: ‘Oče, sjećat ću se tebe. Kad god trebaš odgovor, pitaj me, i ja ću pitati Nju.’ Pokopan je na povijesnom afroameričkom groblju Beulah u Vicksburgu.

Novo obraćenje

Tri mjeseca kasnije, 19. svibnja 1944., i James Hughs je trebao biti pogubljen. Otac O’Leary je izjavio: ‘Ovaj je čovjek bio najgadniji i najnemoralniji čovjek kojeg sam ikada susreo. Njegova mržnja prema Bogu bila je neopisiva.’ Odbio je razgovarati sa svećenikom i nije pokazivao nimalo žaljenja zbog svojih zločina. Na električnoj stolici upitali su ga želi li što reći. U tom je trenutku izgovorio najteže psovke i bogohuljenja.

Odjedanput, Hughs se ukočio i užasnut upro pogled u jedan kut prostorije. Potom su se prolomili njegovi krici. Nazočni su bili u šoku. Što se događa? Zatražio je od šerifa da mu dovede svećenika. O’Leary je već bio u sobi, iza novinara, jer je zakon Mississippija zahtijevao prisutnost svećenika tijekom pogubljenja. Došao je do osuđenika te je prostorija ispražnjena radi ispovijedi. Hughs je priznao sve svoje grijehe uz duboko kajanje… Primio je i posljednju pomast.

Poslije povratka osoblja šerif je došao do osuđenika i upitao ga: ‘Sinko, jesi li promijenio svoje mišljenje?’ Osuđenik je odgovorio: ”Sjećaš li se crnca Claudea, onoga kojeg sam toliko mrzio? On je stajao tamo u kutu prostorije. Iza njega, s jednom rukom na svakom ramenu, nalazila se Blažena Djevica Marija. Claude mi je rekao: ‘Ja sam ponudio svoju smrt u zajedništvu s Kristom na križu za tvoje spasenje. Ona je sačuvala za tebe dar da vidiš svoje mjesto u paklu ne pokaješ li se.’ Potom mi je bilo pokazano moje mjesto u paklu i zbog toga sam vrisnuo.”

James Hugh je te noći smaknut, ali ukazanje Blažene Djevice i Claudea Newmana donijelo je u posljednjim trenucima života njegovo obraćenje. O, koliko Bog ljubi svakog čovjeka…