Priredio: Stjepan Maroslavac

Gradnja crkve svetog Luke ili kako se narodno nazivlje crkva Gospe Lučičke potiče iz desetog ili jedanaestog stoljeća. Postojala je za vrijeme Križarskih vojni što potvrđuju u blizini crkve, nalazi franačkog i mletačkog novca. Uz crkvu je postojao i templarski samostan. Poznato je da su Templari bili na čelu Križarske vojske. S južne strane crkve naziru se zidine, odnosno ruševine samostana.

Župa se spominje u 10. i 14. stoljeću. Župa lipovačka za vrijeme turskog gospodstva prestala je postojati, a župna crkva svetog Luke postala je skoro  ruševinom. To je morala biti veoma lijepa crkva, svjedoče ostaci gotičkog sloga. No za vrijeme turskog gospodstva ljepota se crkve izgubila jer skoro tristo godina nitko je nije popravljao. Templarski samostan je porušen, a sama crkva ostala je bez krova, svoda i zvonika. Ostali su samo goli zidovi koji su uvis stršili i suvremenicima govorili kako je golema nesreća zadesila Katoličku crkvu i Hrvatski narod za vrijeme vladavine Turaka.

Kad su Turci bili protjerani iz naših hrvatskih krajeva, Slavonije i Srijema, odmah se hrvatski puk u Lipovcu latio posla da njegovu svetinju, crkvu svetog Luke od posvemašnje propasti i rušenja spasi. Crkva je prvotno bila pokrivena daskama sve do 1854. kada je postavljena nova građa i kad je krov pokriven crijepom. Prigodom nutarnjeg popravka crkve 1897. crveni krov je pretresen, obnovljen je i zvonik i tako obnovljena crkve stoji sve do danas.

Sve do 1897. u crkvi nije bilo ništa osim malog neznatnog oltara koji se sastojao od uzdignutog stola i menze od opeke na kojem se služila misa, a povrh njega visjela je mala slika Gospe Lučičke. Zidovi su iznutra bili obijeljeni, a od zuba vremena sasvim su pocrnili. Drveni kor primitivno napravljen bio je skroz trošan i nakrivljen. Taraca poda uopće nije bilo u crkvi, nije bilo ni propovjedaonice. U takvom žalosnom stanju sve do 1897. služba Božja se održavala u toj i takvoj crkvi.

Sa skoro 2000 forinti skupljenog novca bude izveden nutarnji popravak crkve svetog Luke. Slikariju je izveo dekorater Stjepan Kovačević u gotičkom slogu. Veliki oltar je obojan i pozlaćen. Za veliki žrtvenik naslikana je i nova slika Gospe Lučičke, kopija je male slike. Sama slika Majke Božje nalazi se na slikarskom stalku koju je naslikao sam sveti Luka, koji je ispred Gospine slike. Sliku je izradio isti Stjepan Kovačević. Isti slikar naslikao je i sve potrebito za dva pokrajnja oltara tako plastično da bi svatko u prvi mah pomislio da su pokrajnji oltari od same rezbarije načinjeni. 

Stolar iz Lipovca popravio je trošan i naheren kor koji je ispravljen, daščicama popoločen i u gotičkom stilu obojan. Obnova kora izrađena je po nacrtima istog Stjepana Kovačevića. Iste godine 1897. nabavljene su i orgulje od tvrtke „Fabing i sin“ iz Osijeka. Doduše orgulje nisu velike, ali su lijepe tako da čine lijepu gotičku cjelinu s popravljenim pjevalištem. 

U crkvi je uređen pod, klupe, nabavljene su još i druge manje stvari za obavljanje službe Božje. Pogleda li se crkva izvana i iznutra doživi se tajanstvenost starodrevne kršćanske građevine. 

Crkva sv. Luke počela se popravljati koncem ožujka 1897. godine, a koncem lipnja iste godine bila je dogotovljena te je na dan svetih apostola Petra i Pavla (29. lipnja) po dekanu i vrbanjskom župniku Stjepanu Keleku uz asistenciju mnogih svećenika blagoslovljena i javnom bogoslužju predana.

Otkud ime Lučica? Postoje dva tumačenja. Lučica je dobila ime po zemljištu na kojem se nalazi crkva svetog Luke omeđenim prokopom, kanalom zvanim Lukom koji vjerojatno postoji još od rimskih vremena. Isti opkop poput luka polazi od rječice Spačve te se u okrugu luka opet spaja s rječicom Spačvom. Drugo tumačenje polazi od činjenice što se u crkvi svetog Luke nalazila kopija slike Majke Božje koju je naslikao sveti Luka pa otud naziv Gospa Lukova, vulgo Gospa Lučička ili Lučica.

Crkva svetog Luke obdarena je dvjema povlasticama. Prva povlastica odnosi se na crkvu kao sveto mjesto prošteništa ili hodočašća na kojem svaki svećenik ima vlast u ispovijedi odriješiti od svih grijeha pridržanih biskupu. Druga povlastica dana je po prečasnoj duhovnoj oblasti da se služba Božja može i smije imati na određene dane u crkvi na Lučici i to preko cijelog ljeta od Gluhe nedjelje do blagdana svetog Luke. I to na Gluhu nedjelju ili Glušnicu makar ista bila i mlada nedjelja. Svake nedjelje u mjesecu po mladoj nedjelji, kroz cijelo ljeto sve do blagdana svetog Luke. Zatim na blagdan svetog Antuna Padovanskog, na Gospu Snježnu i na blagdan svetoga Luke kada je najveće proštenište.

Gotička crkva svetog Luke, u narodu prozvana Lučica udaljena je dva kilometra od lipovačke župne crkve. Građena je od pečene cigle, dužina joj je 21, a širina 9 metara. Neožbukana je, tijekom stoljeća više puta je bila rušena i obnavljana. Prema istraživanjima, pored crkve nalazio se najprije samostan redovnika templara, a potom franjevaca koji su srušili Turci nakon zauzimanja ovoga područja u 16. stoljeću. Posljednju temeljitu obnovu ove crkve započeo je biskup Strossmayer krajem 19. stoljeća, a najnovija obnova započela je 2000. godine. Budući da je riječ o izvanrednom primjeru gotičke arhitekture 14. stoljeća, želja je da se ova crkva u potpunosti obnovi i ponudi mnogima koji svakodnevno prolaze obližnjom autocestom Zagreb – Beograd kao turističko blago jer je uvrštena u državni Registar kulturne baštine kao spomenik nulte kategorije.

Ova crkva je i hodočasničko mjesto Gospi Lučičkoj. Na staroj oltarnoj slici prikazan je sveti Luka kako slika Gospu koja drži dijete Isusa u naručju. Gospin lik je posebno bio istaknut, što je vjernike ponukalo na njezino trajno štovanje. Tako je ubrzo crkva svetog Luke postala crkva Gospe Lučičke ili Gospe Lučice. Podrijetlo tog naziva valja tražiti u prošlosti. Činjenica da je crkva građena na umjetnom otoku, okružena davno iskopanim opkopom koji se na dva mjesta spaja s rječicom Spačvom. Taj se opkop zove Lûk te od tog vodenog lûka, smatraju neki, dolazi i ime Gospe Lučice.

Svetište se u godini otvara na Gluhu nedjelju i otvoreno je sve do nedjelje nakon blagdana svetog Luke. Vjernici se ovdje okupljaju na blagdan svetog Antuna, na Veliku i na Malu Gospu, kada se ovdje okupi i više od 2.000 vjernika. Namjera je da se ponovno uspostavi povijesni hodočasnički dan na Gospu Snježnu, kada su se ovamo slijevale rijeke hodočasnika iz ovoga kraja. Zanimljivo je da su toga dana, prema kazivanju starih župljana, sve kapije dvorišta u Lipovcu morale biti otvorene u znak dobrodošlice, ali i kako bi se hodočasnici, a i konji, kojima se u to vrijeme putovalo mogli odmoriti i okrijepiti.

Izvori

MEŠTROVIĆ, Mihovil, Majka Božja Lčička, Zagreb, 1907.

FILIPOVIĆ, Josip, Župa sv. Lovre, đakona i mučenika – Lipovac, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 144(2016)3, str. 45-47.