U lipnju se u crkvama okupljamo na dvije posebno velike proslave: Tijelovo i blagdan omiljenoga nam sveca sv. Antuna. Na svetkovinu Tijelova, najsvetije u našoj župskoj crkvi, Presveto Tijelo Isusovo izlažemo i izvan crkve. Svečano se nosi ulicama mjesta i daje do znanja da se naša crkvenost ne zatvara unutar zidova crkve, nego prenosi na svakodnevni život i posvećuje ga. Dok na Svetog Antu valjda neće biti nitko od nas da ne sudjeluje na pobožnosti i svetoj misi. Taj svetac nam na čudesan način ostaje na prvom mjestu i ako se povremeno utječemo i drugima, ali sveti Anto ostaje zaštitnik od ranoga djetinjstva (majke nas zavjetuju kad se uplaše ozbiljnije bolesti), tijekom mladosti (za ispite), u prvim bračnim roditeljskim brigama pa ga na kraju zazivaju i starci u svojim nevoljama, piše s. Jelena Antolović za portal Svjetlo riječi.

Iza nas je vrijeme primanja u kojemu se proslavila prva pričest i krizma. Na mnogim našim obiteljskim i prijateljskim druženjima raspravljalo se koliko su se proslave u crkvi odvile na dostojanstven način. Želja nam je najčešće da se sveti sakramenti proslavljaju drukčije od ostalih proslava na dobro djece i mladih koji su upravo sakrament primili. Posveta koju su primili ostavi trag na njima i svima koji slave i kada se vrate iz crkve i puno duže. Da ostane one posvete koju tako rijetko primamo u našem okruženju, da oplemeni i primatelja i nas. Običnu zabavu možemo imati bilo kada, a ovakvo nešto događa se jednom. Raspravlja se najčešće: jesu li haljine u krizmanica bile pristojne i ima li smisla nositi visoke pete te imati duge nokte na svetoj krizmi? Trebaju li se dečki koji se krizmaju napiti sa svojim kumom kako bi pokazali da su sada odrasli i sl.?

Veliko dotjerivanje služi nam za biti u centru pozornosti. U crkvi nije mjesto za privlačenje velike pozornosti na sebe.

Iako znamo da nas Isus voli i ne voli i s jakom šminkom na licu i s dugim geliranim noktima, umjetnim trepavicama kao i one bez imalo šminke i s odjećom od vrata do poda i da mu je draže čisto i dobro srce, ipak oni odrasliji osjete da tu nešto nije u redu. Veliko dotjerivanje služi nam za biti u centru pozornosti. U crkvi nije mjesto za privlačenje velike pozornosti na sebe.

Na prvu gledajući, ovakvo govorenje mladim ljudima danas, a i mnogim odraslima,  izgleda kao sitničarenje i cjepidlačenje. Jer, pored tolike nevolje u svijetu kada ubrzanim tempom izumiru biljne i životinjske vrste, kada oko nas mala djeca obolijevaju od bolesti koje se tek otkrivaju, kada svakodnevno strepimo od nekoga ponovnog rata i velikih vremenskih nepogoda… Tko se u takvom vremenu bavi finesama kao što je pristojno odijevanje u crkvi i zašto? Je li to presitno spram tolikih velikih problema?

Da bismo utjecali i na velike svjetske probleme, moramo se odgajati koračajući pomalo k zrelosti. Često ponavljamo roditeljima beba da provode puno vremena s njima jer se te slatke godine više neće vratiti. Već u drugoj godini, kada dijete prohoda i počne govoriti, kreće intenzivno učenje i nestašluci. Roditelji se u trećoj godini djetetova života počnu pitati imaju li zbilja i drugi ovakvih problema sa svojom djecom, je li moje najgore i gdje griješim. S četiri ili pet godina roditelji osjete prvi žal napuštanja gnijezda kada djeca radosno ostaju cijeli dan u društvu vršnjaka u vrtiću i u igri. Nagovještaj rastanka, jednom kada se skroz osamostale, početak je velike, nerijetko grčevite, borbe usmjeravanja na pravi put. Kada nam se kao stručnjacima roditelji obraćaju za savjet, najviše vremena provodimo u slušanju i ohrabrivanju. Zaključak se uglavnom svodi na savjete ustrajete u dosljednosti i ne činite ništa umjesto djeteta što ono može samo. Roditelji uz svako svoje dijete povremeno kao da posustaju te se učini kako borbi nema kraja i da se uzaludno bore s vjetrenjačama. Dijete nije predmet da možemo reći u ovaj situaciji postavi ga ovako, a u drugoj onako i dobro znamo da neće mirovati, nego će na svoj način posve neočekivano djelovati. I to je ono što je i najljepši dio odgoja. Djeca se vole čuditi i radovati istražujući svijet i nemaju vremena misliti koliko mi imamo energije da ih slijedimo i štitimo.

Poslije dužega ili kraćega razdoblja svojeglavoga lutanja počeli smo se prisjećati i primjenjivati ono što smo ponijeli iz roditeljskoga doma

U tom smjeru želim govoriti o odgoju u crkvi. Hoće li dijete nakon što posve ode iz obiteljske kuće zanemariti što smo ga učili i krenuti skroz u drugom smjeru? Sjetimo se sebe i svojih roditelja. Poslije dužega ili kraćega razdoblja svojeglavoga lutanja počeli smo se prisjećati i primjenjivati ono što smo ponijeli iz roditeljskoga doma. Istina, i poslije kao odrasli vidimo da ne možemo bez stalne molitve i podrške svojih roditelja s kojima najčešće više ne dijelimo dom, ali ostajemo neraskidivo povezani.

Čak i kada je misa na otvorenom, ne može da nam ne prođe kroz glavu da se treba pripaziti ako ništa barem na kulturu odijevanja.

U crkvi smo više nego na drugim mjestima u svijesti da smo braća i sestre u Kristu. Onda takav stav i zauzimamo i svojim odijevanjem i dotjerivanjem za crkvu kao primjer djeci. Kao što ne treba biti takva da privlači preveliku pozornost, odjeća i nakit istovremeno treba biti svečana. Da, svi znamo da treba tako biti, ipak se stalno trebamo opominjati kao i ono u odgoju male djece biti dosljedni i ustrajni. Sada, u ljetnim vrućinama vidjeti nekoga u majici ili haljini na bretele ili u kratkim hlačama nije nam neprilično u svakodnevnim situacijama. Međutim, u crkvi tako odjeveni možemo izazvati nelagodu zbog nepoštivanja mjesta i trenutka. Čak i kada je misa na otvorenom, ne može da nam ne prođe kroz glavu da se treba pripaziti ako ništa barem na kulturu odijevanja.

Za djecu:

Prije odlaska u crkvu pogledam se u ogledalo i zapitam hoću li danas u biti u centru pažnje. Ako da,  je li to u redu!? Tko je u crkvi u centru pažnje i zašto? Za biti u centru pažnje odjenut ću se i našminkati u nekim drugim prigodama (ali ni tada ne toliko neprimjereno kao da nemam nikakve veze s Crkvom i kršćanskom vjerom).

Za mame i tate:

Dobar savjet svome djetetu ne zaboravite zaliti svojom molitvom. Ponekad pustiti vrijeme (možda i godine) i slobodu mladom čovjeku da shvati poruku koju ste mu uputili.

Molitva Djetiću Isusu u naručju sv. Ante

Isuse Kriste, Sine Božji, koji si radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, rodio se od Djevice Marije, za nas se žrtvovao na križu, slavno uskrsnuo i na nebo opet uzašao da i nama u njemu pripraviš mjesto, ti si sâm obećao da ćeš s nama biti do svršetka svijeta. Stvarno si s nama prisutan u euharistijskoj tajni. Crkvu svoju krijepiš i vodiš na putu prema vječnosti. Svoju prisutnost među nama objavio si na vidljiv način mnogim svetima, posebno našem sv. Anti, koji te je kao Djetića primao u svoje naručje i milo s tobom razgovarao. Daj i nama milost da te živom vjerom primamo u sv. pričesti, da te – osobito u ljubavi prema bližnjemu – neprestano osjećamo među nama i da s tobom budemo uvijek tako sjedinjeni da te jednom zaslužimo ugledati na nebesima i u tvojoj slavi uživati vječnu sreću sa svim svetima. Amen.