Crkva nam kao nježna majka i jasna učiteljica nudi da u svem obilju tijekom pedeset dana razmatramo najveću istinu naše vjere, a to je radosna vijest anđela blagovjesnika koji s odvaljenog grobnog kamena poručuje: Christos anesti! Uskrsnuo je! Ta uskrsna poruka, bremenita u svome sadržaju, nuka nas da sve ovo vrijeme Vazma ne oslabi zanos naše vjere, već da spomen na Krista Uskrslog u našim životima bude još vidljiviji i djelatniji u našem životu upravo po ljubavi prema Bogu i braći i sestrama. Prava ljubav donosi plodove! U tome smislu, ne možemo biti ljubljeni i ljubiti ako ostajemo nepromijenjeni.

Polazeći od evanđeoskog teksta, vidimo da se evanđelist Ivan rado i obilato služi pojmom ‘ljubav’ u svojim poslanicama i evanđelju. Ljubav je tema o kojoj Ivan kao svjedok i učenik Isusa Krista „iz prve ruke“ piše svim generacijama kršćana, zato ga slobodno možemo i zvati ‘apostolom ljubavi’.

Uočavamo da u našem svijetu i okruženju riječ ‘ljubav’ gubi svoju iskonsku vrijednost te je zasigurno teško govoriti današnjem čovjeku što ljubav doista jest. Ovdje i sada ipak nije riječ o nepotrebnom nabrajanju, suvišnoj inflaciji i devalvaciji riječi i pojma ‘ljubav’, što bi netko mogao krivo reći i zaključiti ako se oslanja na svoja neka iskustva i shvaćanje ljubavi. Zboriti o ljubavi postaje otrcano, jer ju krivo doživljavaju. S druge strane, koliko god da se danas sve više govori, pjeva i piše o ljubavi, svjesni smo da je prave ljubavi u svijetu sve manje. Riječ ‘ljubav’ postala je strahovito zamagljena. Možda bismo i mi zajedno sa siromaškom iz Asiza, sv. Franjom, mogli jecati: Ljubav nije ljubljena… Ili se jednostavno pitati: O, ljubavi, zašto nisi ljubljena?

Zbunjuje nas možda i dio evanđeoskog teksta koji nam govori o ljubavi što dolazi u obliku zapovijedi. Zar se ljubav može zapovjediti ili se ona samo može drugima darivati i od drugih primati? Ovdje, dakako, nije riječ o pukom shvaćanju zapovijedanja te nikako ne smijemo i ne trebamo izolirati ovu rečenicu od cijeloga teksta i konteksta u kojem nam je predstavljena. U konačnici, Gospodin Isus nam, i kad zapovijeda, zapovijeda ne kao gospodar slugama, već kao učitelj i prijatelj svojim ljubljenim učenicima i prijateljima, zato nas i potiče: „…ostanite u mojoj ljubavi“. U svjetlu tih riječi postajemo svjesni kako se ljubav zapravo ne može ničime platiti, uvjetovati, ne može se čak ni zaslužiti. Ljubav naprosto traži odgovor, stoga se na nju može i mora odgovoriti.

Za apostola Ivana je ljubav, o kojoj nam piše i na koju nas potiče, svakako božanskog podrijetla. Ljubav je od Boga. Bog je zapravo ljubav. To je stoga i najkraća definicija Boga. 

Biblijska nas vjera poučava da je u čovjeka naprosto usađena čežnja za ljubavlju. Da ljubi i da bude ljubljen.

Samo ljubljeni može govoriti o ljubavi, samo onaj tko je ljubljen kadar je drugoga ljubiti. Zašto to naglašavamo? Upravo zbog činjenice što nam Isus, govoreći o novoj logici ljubavi, govori kao onaj koji je od Oca tako i nazvan – „Sin ljubljeni“. S druge strane, i apostol Ivan sebe doživljava od Krista ljubljenim. „Učenik koga je Učitelj ljubio.“ Svjestan toga, Ivan svoje iskustvo ljubavi dijeli i s nama, u nadi da ćemo i sami sebe tako definirati i htjeti doživjeti. Mi jesmo ljubljeni. Bez ljubavi bismo ostali paralizirani i jalovi. Ne bismo živjeli, nego životarili. Biblijska nas vjera poučava da je u čovjeka naprosto usađena čežnja za ljubavlju. Da ljubi i da bude ljubljen. Imati moć ljubiti i potrebu za ljubavlju, to je samo čovjeku darovano, jer je čovjek slika Božja, u njemu je duboko upisana crta bogolikosti. Čovjek je upravo najsličniji Bogu kad ljubi. I zato ljubav nije ništa drugo doli čovjekov životni stav da u svemu nasljeduje svoga učitelja i Gospodina i tako donosi plodove obraćenja. To bi značilo ljubiti u istini, nasuprot svijetu koji je često opterećen krivotvorenim oblicima i izričajima uvjetovane ljubavi. 

Čuli smo Isusovu riječ: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.“ Te svoje riječi Isus je posvjedočio gestom pranja nogu svojim apostolima, a pogotovo ustanovljenjem Euharistije, koja je sakrament ljubavi. Sve ovo potiče nas da ove šeste vazmene nedjelje, koju ujedno možemo nazvati ‘nedjeljom ljubavi’, govorimo smjelije i otvorenije o ljubavi. Da postanemo svjesni kako smo pozvani nazivati se misionarima ljubavi – i tako se i ponašati. Jer smo doživjeli Božju ljubav, dužni smo ju svjedočiti i pokazivati drugima, u svemu slijedeći primjer našega uskrslog Gospodina, Isusa Krista. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.