Isusov mali brat Karlo rođen je 1858. godine, u Strasbourgu, u Francuskoj. Odgojen je u vjerničkoj obitelji. Već u šestoj godini ostaje bez oca i majke i odrasta uz djeda. U 15. godini gubi vjeru, traži smisao života. Kao časnik poslan je u Alžir gdje nakon tri godine napušta vojsku odlazeći u istraživanje Maroka. Promatrajući islamske vjernike koji žive u neprestanoj Božjoj Prisutnosti počinje naslućivati blago dara vjere, prenosi bratstvo Isusove Male sestre.

Karlo moli: “Bože moj, ako postojiš, daj da Te upoznam”. Boga,  milosrdnog Oca susreće u sakramentu pomirenja i u Euharistiji. O trenutku svoga obraćenja piše: “Čim sam povjerovao da Bog postoji shvatio sam da ne mogu nego živjeti samo za Njega; moje redovničko zvanje počinje istog trenutka kad i moja vjera: Bog je tako velik!”

Karlo odlazi na hodočašće u Svetu Zemlju gdje biva duboko potresen susretom s Isusovim nazaretskim otajstvom. U tom otajstvu otkriva “Boga, skromna radnika iz Nazareta”. Najprije odlučuje ući u trapistički samostan. Sedam godina živi monaškim životom, najvećim dijelom u jednom malom samostanu u Siriji. Sretan je, ali ipak nije potpuno zadovoljan. Želi živjeti životom kakvog je naslutio hodajući ulicama Nazareta…

Poslije svećeničkog ređenja 1901. godine odlazi u Alžir, u Saharu. Nastanjuje se u oazi Beni Abbes, uz marokansku granicu. No, malo po malo, Karlo je pozvan sići još  južnije. Odlazi u Tamanraset. Malen i pristupačan, postaje prijatelj i brat nomadima.

“Moj apostolat mora biti apostolat dobrote; vidjevši me, moraju reći: ‘Budući da je ovaj čovjek dobar, njegova religija također mora biti dobra’.” Živi kao sveopći brat. Iscrpljen, obolijeva poradi teškog života. Spašavaju ga njegovi prijatelji nomadi. Karlo je naučio primati. To iskustvo predanja u ruke drugih bilo je njegovo drugo obraćenje. Za vrijeme I. Svjetskog rata želio je ostati do kraja uz svoje prijatelje. Ubijen je nesretnim slučajem 01. prosinca 1916. godine.

Danas Karlova duhovna obitelj svjedoči plodnost njegova života i njegovih traženja. Papa Benedikt XVI proglasio ga je blaženim u Rimu 13. studenog 2005. godine.

Posebno su istaknute četiri značajke Charlesa de Foucaulda, a to su: njegova strastvenu ljubav za Isusa Krista, poimanje apostolata kroz dobrotu i prijateljstvo, odnos prema kolonijalizmu i nikad aktualniju ideju o sveopćem bratstvu. A na prvom mjestu je njegova ljubav prema Kristu, odnosno, Presvetom Srcu Isusovu, prenosi Vatican News.

Strastvena ljubav za Krista

Ono što najviše karakterizira Charlesa de Foucaulda jest njegovo oduševljenje i strastvena ljubav za Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, u kojem je prepoznavao neizmjernu Božju ljubav darovanu svim ljudima. Za brata Karla, u Presvetom srcu Isusovu, kojeg je posebno štovao sukladno duhovnosti svoga vremena, kucalo je Božje srce koje je ljubilo sve ljude i bilo spremno svima služiti i dati svoj život.

Za brata Karla, u Presvetom Srcu Isusovu, kojeg je posebno štovao sukladno duhovnosti svoga vremena, kucalo je Božje srce koje je ljubilo sve ljude i bilo spremno svima služiti i dati svoj život.

Zato će taj simbol, srce iznad kojeg stoji križ , nositi na svojoj eremitskoj halji gotovo do kraja svoga života, kada mu, kako kažu njegovi biografi, više nije bio potreban koliko je njegov sadržaj, beskrajnu Božju sebedarnu ljubav, bio pounutrašnjio u vlastitome srcu. Tim istim znakom, uz natpis Iesus Caritas, običavao je ukrasiti i svoja pisma, u kojima je također ime ISUS često pisao velikim slovima. Doista, otkriće Božje ljubavi objavljenu u Isusu Kristu duboko će odrediti njegov život. No za brata Karla ljubav pretpostavlja suobličenje i nasljedovanje, kako i sam piše: “Ne mogu zamisliti ljubav bez potrebe, bez neophodne potrebe za sličnošću, osobito u dijeljenju svih životnih nedaća, poteškoća i muka […]. ‘Nije sluga veći od svoga gospodara'” (str. 42).

Ljubiti Krista, za Charlesa de Foucaulda, značilo je prije svega u svemu ga oponašati (imitatio Christi) i slijediti ga do kraja.

Ljubiti Krista, za Charlesa de Foucaulda, značilo je prije svega u svemu ga oponašati (imitatio Christi) i slijediti ga do kraja. To će osobno učiniti živeći na svoj način tzv. “nazaretsko otajstvo”, u kojem je zadivljeno razmatrao čudesno otajstvo Božje poniznosti kojom se beskonačni i svemoćni Bog, u kenotičkoj zbilji utjelovljenja, udostojio »sići« među ljude i živjeti “njihovim životom, životom siromašnih radnika koji žive od svojega rada… u Nazaret” (str. 38). Brat Karlo žarko je želio slijediti svojega učitelja Isusa na tom putu svetoga i radikalnoga siromaštva te, kao i on, zauzeti ono “posljednje mjesto” (la dernière place), kako bi bio blizak i onim najudaljenijima: “Za mene to znači da trebam uvijek tražiti posljednje od posljednjih mjesta, kako bih bio isto tako malen kao i moj Gospodin, da budem s njim, da idem njegovim stopama, korak po korak, kao vjerni sluga, vjerni učenik, […] da živim s mojim Bogom koji je tako proživio cijeli život, dajući mi primjer svojim životom” (str. 38). Božja ljubav u Isusu Kristu nije se samo približila nego se i poistovjetila sa svakim čovjekom.

Potpuna predanost i nasljedovanje Isusa, trajno poniranje u njegovo otajstvo, osobito kroz kontemplativnu molitvu, te rad i služenje ljudima postat će temeljna obilježja duhovne karizme Charlesa de Foucaulda.

Zato je Isusova riječ koja je najviše utjecala na brata Karla bila upravo: “Štogod učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). Ljubiti “najmanjega” jednostavno znači ljubiti Krista. Potpuna predanost i nasljedovanje Isusa, trajno poniranje u njegovo otajstvo, osobito kroz kontemplativnu molitvu, te rad i služenje ljudima postat će temeljna obilježja duhovne karizme Charlesa de Foucaulda.