Evanđelje (Iv 9,1-41)

U Evanđelju se odmah upoznajemo s kontrastom koji se pojavljuje u sva četiri lekcijska čitanja: vid i sljepoća, tama i svjetlo.

“Prolazeći Isus ugleda čovjeka slijepa od rođenja” (Iv 9,1). U samo ovih nekoliko riječi možemo shvatiti da ćemo čuti priču o sebi. Otkako su naši praroditelji pali iz milosti u Vrtu, svatko od nas bio je “slijep od rođenja”. Prisjetite se zmijine primamljive ponude Evi. Potaknula ju je da jede voće jer “…kad ga pojedete otvorit će vam se oči i bit ćete kao Bog…” (Post 3,5).

Kada su Adam i Eva pojeli zabranjeno voće, umjesto vida o kojem je govorio napasnik, obuzelo ih je duboko sljepilo.

Crkva nam govori da su svojom neposlušnošću izgubili nadnaravnu milost u kojoj su stvoreni. Ta je milost bila njihova leća na stvarnost. Bez toga ne bi mogli vidjeti Boga, jedni druge, pa čak ni sebe u istini. Svi njihovi potomci došli su na svijet bez milosti jasnog viđenja. Svi smo mi duhovno “slijepi od rođenja”.

Noelle Otto/ Pexels

Učenici pretpostavljaju da čovjekova fizička sljepoća dolazi kao rezultat nečijeg osobnog grijeha. Isusov odgovor vjerojatno ih je iznenadio. On sugerira da je Bog dopustio prisutnost ovog fizičkog nedostatka kako bi pokazao svoju slavu.

Patnja će postati naša prilika da se “vidimo” onakvima kakvi doista jesmo: potpuno smo, potpuno ovisni o Bogu.

Izvorni čovjekov pad srušio je i Božje milosrđe i Njegovu pravdu. Imao je plan da se suprotstavi i porazi svog neprijatelja u vrtu (“žena i njezino sjeme”), ali, u međuvremenu, patnja i smrt će biti uvijek prisutni podsjetnik da ovaj svijet i ova grešna tijela nisu kao Bog stvorio ih da budu. Patnja će postati naša prilika da se “vidimo” onakvima kakvi doista jesmo: potpuno smo, potpuno ovisni o Bogu.

Isuse, molim te, ozdravi moj vid da vidim Tebe, druge i sebe u istini jer je ponekad moj vid zamagljen.

Isus govori svojim učenicima da je On “svjetlost svijeta” (Iv 9,5b), zatim pokazuje što to znači. On liječi slijepca glinom i vodom, a te su tvari za nas puni sakramentalne simbolike. Obični elementi u prirodi postaju nadnaravna sredstva za liječenje naše urođene sljepoće uzrokovane grijehom. U vodama krštenja Isus nam vraća “vid”. Odbacujemo sljepoću koju nam nudi zmija i umjesto toga biramo vid koji je Bog uvijek želio da imamo.

Tek progledanog slijepca vuku pred farizeje; pomažu nam vidjeti kako izgleda biti slijep od rođenja. Umjesto da vide čudo, farizeji vide zločinca – Isus je izliječio čovjeka u subotu. On je prekršitelj zakona: “Znamo da je Bog govorio Mojsiju, ali ne znamo odakle je ovaj” (Iv 9,29).

Priča se odvija produbljivanjem sljepoće kod farizeja i produbljivanjem vida slijepca, koji svog Iscjelitelja prvi opisuje kao “čovjeka zvanog Isus” (Iv 9,11). Dok ga Isus traži nakon što je izbačen od farizeja, čovjek otkriva da Isus nije samo “prorok” (Iv 9,17), već i “Sin Čovječji” (Iv 9,36). Farizeji, međutim, nastavljaju u svojoj namjernoj sljepoći, usprkos svim dokazima i svjedočanstvima o Isusu. Oni potpuno odbacuju svoju potrebu za vidom: “Nismo valjda i slijepi?” (Iv 9,40). Nažalost, Isus im govori da u tom odbijanju njihov “grijeh ostaje” (Iv 9,41).

Foto: Pexels/Bryan Geraldo