Ako čovjek nešto ne voli, to je da ga netko nečemu poučava. Sjetimo se samo koliko smo puta nekome rekli da soli pamet, da mudruje… Ne volimo ni kad nas ulove u neznanju, jer smo uvjereni kako sve znamo. I ispod časti nam je nekoga nešto upitati, jer to onda kao znači da smo slabi. U Evanđelju Isus ukazuje na dvije ljudske slabosti koje čovjeka prate čitav život. Jedna je u prostoru tjelesnog, a druga u prostoru duhovnog. Isus umorne i gladne učenike poziva u osamu, gdje će se odmoriti i nahraniti. I sam je iscrpljen. Umoran. I gladan.

Često s lakoćom prelazimo preko nekih dijelova Svetog pisma, držeći ih gotovo nevažnima. To su tzv. prijelazni redci koji često prethode nekim „glavnim događajima“ ili slijede iza njih, na primjer:

„A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.“

„Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje.“

„I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao.“ 

U ovim rečenicama možemo primijetiti Isusa – čovjeka. Vidimo Isusa koji ima potrebu povući se u osamu, biti sam i moliti se. Vidimo Isusa koji je gladan, kojemu se spava… Ovi fragmenti ništa ne oduzimaju od njegove božanske dimenzije. Štoviše, još ju povećavaju. Bog čitavog svemira biva gladan, pospan, on jede, odmara se, povlači se u osamu i tuguje. U svim ovim svakodnevnim, običnim, a ipak bitnim stvarima, naš Bog je poput nas. Baš kroz ove detalje otkriva se nevjerojatna dimenzija utjelovljenja kao nečeg najboljeg što nam je Bog podario. Drugi prostor, onaj duhovni, oslikan je u Evanđelju prizorom Isusova suosjećanja sa svijetom koji ustrajno prati njega i učenike.

Taj isti svijet Isus će uskoro i nahraniti, ali u ovom trenutku on misli na onu njihovu drugu glad. Sažalio se nad mnoštvom. Bili su nalik ovcama bez pastira koje lutaju nesigurne, jer nema nikog tko bi im dao sigurnost. I što je Isus učinio? Kaže evanđelist Marko: „…pa ih stane poučavati u mnogočemu“. Poučavao ih je! A što se najčešće radi u ovakvim i sličnim situacijama? Kako se reagira? Često se misli da je rješenje za većinu problema dati ljudima više. Ljudima jednostavno treba dati što više „materijalnog“. I onda će svi biti bez problema. Svi sretni i veseli. Ovaj mentalitet dobro nas je obuzeo. Pa i u Crkvu se uvukao.

Vidimo Isusa koji ima potrebu povući se u osamu, biti sam i moliti se. Vidimo Isusa koji je gladan, kojemu se spava…

A mi danas slušamo i čitamo da je Isus, videći gomilu, odmah znao što im treba. Naravno da su trebali jesti. Zato im je Isus to i osigurao. Ali Isusova suosjećajnost tu se ne zaustavlja. Njemu je jasno da ljude treba nahraniti, ali da ih prije svega treba poučiti o mnogočemu. Prije svega o Bogu i o odnosima s Bogom i bližnjim.

Mnoštvo je toga dana slušalo Isusove riječi. Ali kad je Isusovo učenje postalo zahtjevnije, kad je Isus počeo govoriti o uzimanju i nošenju križa, o smrti i žrtvi, mnoštvo se prorijedilo. Znamo koliko je njih ostalo u podnožju križa.

U Evanđelju Isus ukazuje na dvije ljudske slabosti koje čovjeka prate čitav život. Jedna je u prostoru tjelesnog, a druga u prostoru duhovnog. Isus umorne i gladne učenike poziva u osamu, gdje će se odmoriti i nahraniti. I sam je iscrpljen. Umoran. I gladan.

Oni koji su stvarno razumjeli Isusa i njegovo učenje, oni koji su ustrajali na Isusovu putu i koji su primili pouku i u njoj vidjeli smisao svega toga, samo ti su pronašli radost i novi život. I nas treba poučavati. Trebamo Kristovu pouku. Neprestano. Jer trebamo shvatiti da smo bića koja žive u dvije dimenzije: u tjelesnoj i u duhovnoj. Trebamo čuvati svoje tijelo, jer je Božji dar. Potrebno se odmarati. Ali trebamo i raditi na svojoj duši ako želimo ustrajati uz Krista. I ući u njegovu ljubav.