Evanđelje petnaeste nedjelje kroz godinu donosi nam prispodobu o milosrdnom Samarijancu kao odgovor nekom zakonoznancu koji, bez dobre nakane, pita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim!”, piše portal župe sv. Mihaela arkanđela u Sračincu.

Isus mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš? ” Odgovori mu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim. I svoga bližnjega kao sebe samoga! ” Reče mu Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš! ” Ali on, hoteći se opravdati, reče Isusu: “A tko je moj bližnji? ” I Gospodin mu iznese prispodobu o milosrdnom Samarijancu.

Sve je rečeno u ovoj prispodobi. Život vječni, spasenje postigne onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. To je služenje bez pridržaja.

I bližnjega treba ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom. I to ne gledajući je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi ne mora biti sakralni. Na svakom mjestu, i laičkom i svjetovnom, obveza ljubavi prema bližnjemu ostaje.

To posebno mora biti znak kršćanstva. Svaki čovjek je pozvan na spasenje. Ostvaruje ga poslušan glasu Božjem koji mu progovara u “svetištu savjesti”. Središnji sadržaj poziv je na ljubav prema Bogu, koja se očituje i posvjedočuje u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.

Ne treba se popeti do nebesa ni prijeći preko mora da bi doznao Božju volju. Ona ti je u ustima i u srcu.

I ti čini tako

Znamo da je jednom u povijesti čovječanstva Bog po svome sluzi Mojsiju na izričiti način pojasnio svoju volju. Rekao je što od čovjeka hoće. Bilo je to na brdu Sinaj gdje je Mojsiju predao Božji zakon – Deset Božjih zapovijedi. No, nije to jedini način ispisivanja Božjih zapovijedi. Da bi baš svaki čovjek mogao otkriti Božji zakon i Božju volju, Bog je svoju volju zapisao u ljudska srca, u ljudske duše i postavio ondje jednog čuvara tog zakona, to jest, ljudsku savjest. Zato i Mojsije govori Izraelcima u današnjem prvom čitanju: „Ne treba se popeti do nebesa ni prijeći preko mora da bi doznao Božju volju. Ona ti je u ustima i u srcu. Samo otvori svoje srce i pitaj svoju savjest. Odmah će ti reći i moći ćeš odmah pročitati, u svakom pojedinom trenutku, što Bog od tebe traži i želi.

 Bog nam nije daleko. Prilazi nam sasvim blizu u svakom potrebnom čovjeku – u njemu susrećemo Boga.

Što Bog traži od svakog čovjeka? Bog želi da mu čovjek služi, da mu pokaže ljubav na djelu. Ne traži Bog nekog teoretskog priznanja, nego praktični život. Mnogi, zajedno s onim zakonoznancem kojega današnje Evanđelje spominje, pitaju: „Gdje naći i susresti Boga da ga uslužimo? ” Bog nam nije daleko. Prilazi nam sasvim blizu u svakom potrebnom čovjeku – u njemu susrećemo Boga. U tom potrebnom čovjeku uslužujemo Boga. To je u današnjem Evanđelju Isus jasno i otvoreno pokazao odgovorivši zakonoznancu na pitanje: „Tko je moj bližnji? ” Isusova priča o nevoljniku koji je upao među razbojnike te bio oplijenjen i izranjen i o trojici prolaznika koji su ga vidjeli u nevolji jest odgovor na pitanje: „Tko je moj bližnji i kako se prema bližnjemu treba ponijeti? ”

Nikako ne kao onaj židovski svećenik – nikako ne kao onaj levit. Svakako kao onaj Samarijanac. Sam je zakonoznanac na kraju priznao: „Jest, onaj koji mu je pomogao, on je radio po zapovijedi Božjoj, on je radio po glasu svoje savjesti, on je otkrio Boga u nevoljniku, on je uslužio Boga u siromahu. ”Zato mu je Isus uputio ove riječi: „Idi i ti tako čini i živjet ćeš.”