"Dragi Isuse, toliko te volim. Želim se predati u tvoje ruke. Želim se prepustiti u tvoje naručje. Čini sa mnom što god hoćeš. Pomogni mi svojom milošću. Pomogni mi, jer bez tvoje milosti ništa sam", pisala je Antoniette Isusu stavljajući svako pismo u podnožje raspela koje je držala u sobi.
Časna službenica Božja Antonietta Meo rođena je u Rimu, od roditelja koji su se zvali Michele i Maria Meo. Od najranije dobi bilo je očito da je ovo dijete nešto izvanredno. Njen kratki život pun je nevjerojatnih i mističnih događaja koji su produbili vjeru i dotaknuli srca mnogih. Već u drugoj godini izražava zelju da postane časna sestra. njeno srce gorjelo ja za Gospodina od najranije dobi zbog njihova dubokog i prisnog odnosa, prenosi Vacitan.va.
Naravno da su te iskaze roditelji držali dječjom tlapnjom, ali u svjetlu kasnijih događaja, posebno za vrijeme kanonizacijskog procesa, istraživači herojskih kreposti ovoga djeteta prisjetili su se činjenice da je i Mala Terezija od Djeteta Isusa u istoj dobi izrazila jednaku zelju. Već u trećoj godini Antonietta moli Isusa: “Isuse, daj mi milost radije umrijeti, negoli počiniti smrtni grijeh”. Svakako, valja reci da su roditelji ovog djeteta Antonietti čitali životopise djece svetaca i redovito dnevno s njome molili, sto je vidno utjecalo na njezino usmjerenje.
U petoj godini života pojavili su se prvi simptomi zloćudnog raka. Dijagnosticiran joj je osteosarkom, maligni agresivni tumor kosti, radi čega je noga bila amputirana. To ipak nije spriječilo rak te je bolest nastavila napredovati zahvativši joj ubrzo ruku, grlo i jezik. Zdravlje joj se ubrzo počelo pogoršavati, pa je župnik njezine Župe sv. Križa, poznavajući nevjerojatnu duhovnu zrelost djeteta, odlučio malenoj podijeliti sve ostale sakramente inicijacije. Antonietti je bilo pet i pol godina kada se spremala za ispovijed. U šestoj godini dopušteno joj je primiti sakrament svete potvrde. Da bismo naslutili duhovnu veličinu ovog divnog Božjeg stvorenja, zavirimo na koji trenutak u njen dječji dnevnik posljednjih mjeseci njezina života.
Crkveni službenici ustvrdili su kako je ova pobožna djevojčica imala najmanje 4 ekstaze i 7 viđenja, a otisci toga mogu se vidjeti u njezinim pismima koja je pisala Isusu i Mariji, ali i u njezinim osobnim molitvama.
“Dragi Isuse, toliko te volim. Želim se predati u tvoje ruke. Želim se prepustiti u tvoje naručje. Čini sa mnom što god hoćeš. Pomogni mi svojom milošću. Pomogni mi, jer bez tvoje milosti ništa sam”, pisala je Antoniette Isusu stavljajući svako pismo u podnožje raspela koje je držala u sobi. Mnogi teolozi su se kasnije divili njezinim riječima i promišljanjima iskazanim Gospodinu. Međutim taj teološki, premda dubok, odavao je dječju zaigranost, kao da je njeno biće dotaknuto i dovedeno do savršenstva njezinog zemaljskog postojanja. Svjedoci kažu kako je često poslije mise znala doći pred svetohranište i govoriti Isusu: “Isuse, dođi se igrati sa mnom”.
“Dragi mali Isuse, pomozi mi i daj mi ovu milost, i povrati mi moju nogu ako ti hoćeš. Ako nećeš neka bude tvoja volja. Dragi mali Isuse, želim te jako ljubiti, znam da si jako dobar i da nema nikoga tako dobroga kao što si Ti. Oh, mali Isuse! Dragi Raspeti Isuse! Zahvaljujem ti što si mi poslao ovu bolest jer je sredstvo za dolazak u Raj. Dragi Isuse, reci Gospici da je jako volim i da s njom želim stajati ispod Kalvarije jer ja želim biti tvoja žrtva ljubavi, Isuse”, pisala je u svojim pismima.
Dragi Isuse! Želim uvijek biti tvoja mala lampica, koja danju i noću gori blizu i pored tebe u Oltarskom Sakramentu.
“Isuse daj mi duše, ljubljeni Isuse…..nikada nemoj otići iz moga srca, uvijek ostani sa mnom. Dragi Isuse! Želim uvijek biti tvoja mala lampica, koja danju i noću gori blizu i pored tebe u Oltarskom Sakramentu. Isuse, molim te za ove tri milosti: 1. učini me svetom – i ovo je najvažnija stvar; 2. daj mi duše; 3. daj mi da mogu dobro hodati – ali ovo zaista nije toliko važno. Ne molim da mi vratiš nogu, nju sam Ti već poklonila. Predragi Bože, Oče! Dragi Bože, Oče, Oče, Oče! Uvijek bih rado ponavljala ovo ime, koje je tako lijepo. Dragi Isuse, ti koji si puno trpio pod križem nauči me najprije ispunjavati svoje obaveze kako bih mogla činiti i žrtve”, pisala je.
Dragi Isuse, ti koji si puno trpio pod križem nauči me najprije ispunjavati svoje obaveze kako bih mogla činiti i žrtve.
Kad je bilo očito da se primakla “sestrica smrt”, najbliži su djevojčicu “tješili” da će se na Nebu zabavljati, ali ona je samouvjereno odgovorila: “Ja se u Nebu neću zabavljati, želim raditi za duše”.
Za vrijeme posljednjeg boravka u bolnici, liječnik joj je davao nadu u skori oporavak i u odlazak iz bolnice, a ona je tada izrekla proročanstvo, koje se i obistinilo: “U bolnici ću ostati nešto manje od 10 dana”. Kad je umrla, do 10 dana nedostajalo je svega 11 sati.
U procesu za Antoniettino proglašenje službenicom Božjom pouzdano je utvrđeno da je imala najmanje četiri ekstaze i sedam viđenja. Svom ispovjedniku jednom je diskretno povjerila: “Trpim, oce! Vama to mogu reci: trpim puno! Ovo “puno” – posvjedočio je spomenuti ispovjednik – izrekla je posebnim naglaskom i pokretom usana, sto je dalo do znanja da zaista strasno trpi. Bol je hrabro podnosila, navodno je uspoređujući s tkaninom – što je jača, to je vrjednija. Svoju je muku posvetila Isusu Kristu kao žrtvu za obraćenje grješnika. Prije smrti primila je svete sakramente ispovijedi i prve pričesti. Za njena je pisma procijenjeno da su izvanredna za njenu dob i da odražavaju mističnu povezanost s Isusom Kristom. Kad je došao njen trenutak, smrt je hrabro podnijela.
Antonietta se preselila Gospodinu 3. srpnja 1937.godine. Za časnu službenicu Božju Antoniettu Meo pokrenut je postupak beatifikacije. Već joj time pripada naslov službenice Božje u Katoličkoj Crkvi. Dapače, papa Benedikt XVI. priznao je 2007. godine njene herojske kreposti, čime je dobila službeni naslov časne službenice Božje.
O njoj je papa Benedikt XVI. rekao:
Pokazuje da je svetost za sve uzraste: za djecu i za mlade, za odrasle i za starije osobe. Svako doba našeg života može biti dobro vrijeme za odluku da ozbiljno volimo Isusa i da ga vjerno slijedimo. U samo nekoliko godina Nennolina je dosegla vrhunac kršćanskog savršenstva na koji smo svi pozvani; projurila je autocestom koja vodi do Isusa. Kao što ste i sami rekli, Isus je istinski “put” koji nas vodi do Oca i do njegova i našeg konačnog doma, a to je Raj.