Božja riječ ovih nedjelja pred nas stavlja, braćo i sestre, važne odrednice našeg kršćanskog identiteta i života. Biblijski odlomci koje smo maločas slušali nameću nam pitanje: Kome se molimo; izgovaramo li samo uprazno molitvene formule, a da smo malo svjesni kako stojimo pred živim Bogom? Moramo si postaviti ovo pitanje radi promišljanja nad vlastitom slikom i doživljajem Boga. Mudri duhovni ljudi zapazili su kako slika o Bogu, koju čovjek u sebi nosi, uvjetuje način prakticiranja njegove vjere, molitve, religioznosti, čak i odsutnost, odnosno zanemarivanje istih. Jesmo li svjesni kako se to i na nama može iščitavati? No, umjesto da progovaramo krivim slikama, kojih još uvijek ima u pristupu nas kršćana, želimo se nadahnuti Božjom objavom koja nam predstavlja pravu sliku ne kroz teologiju, nego iskustvo ljudi, Božjih prijatelja. 

Prvo čitanje, iz Knjige Postanka, na specifičan način predaje starih vremena govori o Bogu, prisutnom i prijateljskom. Gospodin je prisutan u Abrahamovu životu i zainteresiran za ono što je njemu važno. U ovom slučaju to je sudbina njegova bratića Lota. Uz sve negativne okolnosti konkretne povijesti pronaći će se način Lotova izbavljenja. Abrahamova je molitva zastupnička, ne traži ništa za sebe, nego pomoć Božju za bližnjega. On to može postići ne samo zbog prisnosti i rodbinskih veza s Lotom, nego ponajprije zbog povjerenja i prisnosti s Gospodinom. Na Abrahamovu primjeru otkrivamo, braćo i sestre, prijateljski, obiteljski odnos gajen prema Bogu, stjecan u različitim iskustvima njegova života počevši od prvog glasa u Uru Kaldejskom. Abraham je rastao u bliskosti s Bogom, u poslušnosti njemu, a to ga je vodilo kroz nemale kušnje. Napredujemo li mi u istom ili ostajemo zgrčeni u sebi, tjeskobni, s puno otpora Gospodinu, a malo iskrenog predanja? 

Svjedočanstvo Lukina Evanđelja prenosi nam pouku o Gospodnjoj molitvi u kojoj susrećemo Boga, dobroga i milosrdnoga. Budući da smo sinovi i kćeri u Sinu, u baštinu smo dobili dar da smijemo Boga zvati Ocem. Nema veće bliskosti od te – ta dio smo same Božje obitelji! U tome otkrivamo izvanrednu Božju blizinu i dobrotu kao način djelovanja prema svijetu, čovjeku, nama. U toj svijesti Božjeg očinstva i svoga sinovskog dostojanstva, uronjeni u njegovu ljubav, s pouzdanjem tada molimo i za svakidašnje potrebe. U tom odnosu nema straha ni očaja, jer to ne postoji među onima koji se iskreno ljube. 

Ovo su, braćo i sestre, samo neke od slika o Bogu koje nam predočavaju današnja čitanja. Svima je zajedničko da su plod nečijeg životnog iskustva. Stjecanje iskustva u bilo čemu napor je duljega vremena. To itekako vrijedi za vjerničko iskustvo, za duhovni život, za molitvenu praksu. Zato je važno biti u zajednici koja nam omogućava stjecati pravo iskustvo. To je zajednica Crkve. Ne samo neka skupina koja mi je po volji, nego zajednica Crkve u kojoj je živi Krist kao Glava; župna zajednica kojoj pripadam kao prostor sazrijevanja u iskrenosti i predanju Gospodinu. Njezina je također zadaća pomagati nam u stjecanju pravog vjerničkog iskustva, dubokom odnosu sa živim Bogom, Bogom suputnikom i saveznikom. 

Slavljenje svake euharistije, tako i današnje, samo je jedan čin u stvaranju istinskog iskustva vjere. Snaženi riječju Božjom, hranjeni Kristovim Tijelom, gradimo osobnu i zajedničku povijest susreta s Gospodinom, koji nam se baš očituje kao prijatelj, prisutni, dobri, milosrdni. Bog kakvom nas Isus vodi, kakva je naviještao i doživljavao. Ponesimo se napose za Isusovim iskustvom i uranjajmo u njega, ne samo riječima, nego srcem, čitavim bićem. Tada će nam sve drugo, zemaljsko, potrebno za svakidašnjicu, biti nadodadno i dostatno. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.