„Ima vremena, kasnije ću, ne treba žuriti.“ Koliko smo samo puta i čuli pa i izgovorili te riječi! Rado idemo linijom manjeg otpora, rado odgađamo neke obveze i zadatke koji su pred nama. Tako činimo najčešće, osim ako smo lijenčine,  kad te stvari ne smatramo prioritetom i ne pridajemo im dovoljnu važnost. Slično postupamo i s ljudima, s kojima susret odgađamo često unedogled jednostavno jer ih ne smatramo bitnima. Za važne stvari uvijek ćemo naći vremena!

Danas ulazimo u vrijeme pridržano ‘za važne stvari’, za prioritete u duhovnom životu. A i ne samo u duhovnom! Postoje mnoge važne svari prema kojima se odnosimo kao da su nevažne ili sporedne, a ne bi smjele biti takve. Stoga je vrijeme u koje danas ulazimo – vrijeme došašća, priprave na Božić – vrijeme koje nas poziva na sveobuhvatnu obnovu života, obnovu našeg odnosa s Bogom, našeg odnosa prema životnim obvezama i dužnostima i naših međuljudskih odnosa. Sve to čini naš život.

Razlog za adventsku obnovu lako ćemo kao vjernici pronaći u današnjoj Božjoj riječi samo ako joj otvorimo i uši i srce. U prvom čitanju, prorok Izaija stoji pred Bogom uime naroda i priznaje njihovu neposlušnost, nevjeru, okaljanost grijesima. Vratio ih je Bog iz teškog progonstva iz Babilona, no očito da nisu puno shvatili, nikakvu pouku iz toga izvukli. I dalje nevjerni, neposlušni, nezahvalni! Zar se slično ne događa i našem narodu? Što smo izvukli kao pouku iz rata koji je za nama? Je li nas učinio boljima, bližima drugim, solidarnijima i poniznijima? Nažalost, ne! Sve smo dalje jedni od drugih, sve zatvoreniji u svoj mali svijet, sve manje zainteresirani za teškoće bližnjega. Odgovornost lako prebacujemo na institucije i ustanove koje smatramo zaduženima za pomoć ljudima u potrebi, a sve manje se osjećamo pozvanima da to i sami činimo. Sve se rjeđe susrećemo, sve manje imamo volje njegovati rodbinske i prijateljske odnose.

Epidemija korone samo nam je došla kao dodatni razlog i izgovor, uostalom, kao i mnogima za neodlazak na nedjeljnu misu! Zato su nam crkve praznije nego ikad! Vapili smo u proteklom ratu Bogu da nam sačuva život, ali smo na to brzo zaboravili, kao što su Židovi brzo zaboravili da ih je Bog spasio od progonstva. Mnogi su nosili krunicu oko vrata, a sada ih ni na misi nema. Prorok Izaija stoji pred Bogom i zagovara narod, moli za njega. Njegove riječi mogle bi biti i naša današnja molitva. To je molitva priznanja grešnosti i kajanja za grijehe: Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da te se više ne bojimo?“ A mnogi ga se i danas ne boje! Ni rat, sa svim onim granatama i razaranjima, nije nas uspio spriječiti da se okupljamo na euharistiju, a sad je virus mnogima došao kao vrhunski izgovor da ih na misi nema mjesecima. Strepimo nad to malo zdravlja, tjeskobno zabrinuti za svoj život. Dakako da treba čuvati tijelo i njegovati zdravlje, no nauštrb čega? Mnogi čuvaju tijelo gubeći dušu! To je prvi razlog zašto bismo ovo došašće trebali prepoznati kao prigodu za obraćenje i obnovu. Došašće je vrijeme kajanja za grijehe i propuste! I opet će mnogi, nažalost, izgovoriti onu „čarobnu“ riječ: Ima vremena! Kad prođe korona!

Drugi razlog naše odluke za promjenama u životu pruža nam, u drugom čitanju, sv. Pavao. On se divi Bogu koji je Korinćane obdario tolikim milostima da su se obogatili u svemu – u riječi i spoznanju. Došašće je i vrijeme radosti, vrijeme zahvalnosti! Bog nam je u Isusu sve darovao! Njegova milost prema nama neiscrpna je. Prepoznajemo li je u svojoj svakodnevici ili sve pripisujemo sebi, svojim umijećima ili pak slučajnosti? Došašće nam želi posvijestiti istinu da smo ljubljeni od Boga, da nam je darovao život i s njim toliko toga lijepoga. Zato Izaija kliče: Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.

Bez svijesti o Božjoj ljubavi i dobroti, bez došašća radosti i zahvalnosti, nema ni došašća kajanja. A prava duhovna radost dolazi tek sa iskrenim očišćenjem srca poniznim kajanjem. Sveto evanđelje poseban je i vrhunski razlog da ovo došašće primimo kao Božji dar i prigodu za pozitivne pomake, za obraćenje, a to je činjenica da će se ‘domaćin vratiti’ očekujući da zatekne sluge budne. Slika je to Kristova ponovnog dolaska, prvo u život svakog od nas u trenutku smrti, a onda i u cijeli svijet na kraju vremena. O, kako važna istina, koju nikako ne bismo smjeli zanemariti! Triput Isus ponavlja riječ: Bdijte! Očito mu je jako važna! Samo budan čovjek može zapaziti svijet i ljude oko sebe, a i svoju nutrinu.

Budnost nas osposobljava za primjećivanje Božjih djela dovodeći nas onda do kajanja. Uspavanom čovjeku mnogo toga promiče! Bdijte! Kako, Isuse? Čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Svakomu njegov posao! Tajna uspjeha svetaca upravo je u tome da su radili svoj posao, svatko svoj posao, i u to utkali cijelo svoje srce! Jedni u pomaganje bolesnicima, drugi u hranjenje gladnih, treći u propovijedanje evanđelja, četvrti u vršenje svojih svakodnevnih, često i skromnih, poslova. Zato imamo svetaca od vrhunskih znanstvenika do kuharica, od velikih humanitaraca do skrivenih molitelja u redovničkoj ćeliji.

Budnost i pripravnost na Isusov dolazak krije se u našoj svakodnevici, u vršenju ‘svog posla’, ustrajno i vjerno, iako možda smatramo da zaslužujemo bolje. Često naglasak stavljamo na molitvu, pobožnosti i mise zornice, što je, dakako, silno važno i potrebno, no zaboravljamo da se vjera i budnost najviše vide u našoj svakodnevici, ‘našem poslu’, našem radnom mjestu, našim zadatcima u obitelji, našoj odgovornosti za stare roditelje, za bolesnog brata ili sestru, baku i djeda… Tu se vidi naša budnost u iščekivanju Gospodina, tu naša molitva dobiva svoju krunu. I eto nam još jednog velikog razloga da se radujemo došašću i molimo: Gospodine, pomozi nam da kao radnici na svom radnom mjestu, kao supružnici i roditelji u obitelji, kao djeca, braća i sestre, unuci budemo budni sluge, da, vršeći ‘svatko svoj posao’, dočekamo radost Božića, a još više radost susreta s tobom, svojim Bogom. A to ne ovisi o broju svakodnevno zaraženih, nego o tome imamo li vjere i srca ili nemamo!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.