Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme i započinje vrijeme kroz godinu. Ovaj je blagdan poput uvoda u film, u kojem evanđelisti prikazuju veliku scenu Gospodinova krštenja i početak njegova javnog djelovanja. Ono što slijedi bit će rasplet početka tog filma. Nakon vremena provedenog u tihoj obiteljskoj atmosferi, trideset godina kasnije, neprestano otkrivajući volju Očevu, Gospodin Isus čini prve korake kao čovjek: odlazi k Ivanu Krstitelju da ga krsti.

Ovo je trenutak prekretnice u Isusovu životu, kad on počinje ono zbog čega je došao na zemlju. Dosad se povlačio u Nazaret, živeći tihim životom jednostavnih ljudi, boreći se za svagdašnji kruh, radeći fizičke poslove, živeći kraljevstvo Božje bez ikakva spektakla, ali sada, nakon što ga je Ivan krstio, počeo ga je javno naviještati.

U Ivanovu Evanđelju sam Ivan Krstitelj izvještava o tome što se dogodilo:

„Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu“ (Iv 1,31).

Što se to dogodilo tijekom krštenja u rijeci Jordanu? Jedna vrlo važna stvar: od tog je trenutka Isus na poseban način ispunjavao svoje poslanje, čemu je put pripravio Ivan Krstitelj. On je tada rekao narodu: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući” (Lk 3,16).

Na rijeci Jordanu Isus se pridružuje velikom mnoštvu, želi poslušati Ivanove riječi poticaja na obraćenje i staje u red pokornika koji će biti kršteni, iako njemu, Svetome, pokora nije potrebna. Ipak se potpuno uranja u vodu, možda stoji na koljenima ispred Ivana. Kakav prizor! Sveti, bezgrešni, poistovjećuje se s pokajnicima, postaje jedan od njih i ulazi u mutne vode Jordana.

Ali kakva je to voda? U nju su ulazili svi koji su se htjeli pokajati: prostitutke, preljubnici, carinici, vojnici. U znak pokajanja došli su da ih prorok očisti uranjanjem u rijeku Jordan. U tu vodu uranja i Isus.

Sve dok Ivan Krstitelj vrši „simbolični“ čin – upozorava, potiče na obraćenje, suočava, priprema – dotad će Isusovo krštenje prema njegovu proročanstvu biti u „Duhu Svetom i ognju“ i imat će stvarnu moć oslobađanja od grijeha. Isusovo uranjanje je simbolično, ali ono što on govori je istinito i stvarno.

„Ti si moj Sin ljubljeni – moja ljubljena kćer – u tebi mi sva milina!“ (Lk 3,22).

Bit tomu nije pjena jordanskih vodâ, ni razgolićeno tijelo, ni spektakl, već duboko značenje koje želi izraziti: napustiti ovdje vidljivi svijet, umrijeti ovom svijetu, podleći cijeni grijeha i ustati na drukčiji život, izići pročišćen, kao druga osoba, pravedna, predodređena za vječni život. Kad je Isus bio kršten, uronjen u vodu, već je slutio vrijednost Velikog petka kad će umrijeti uronjen u samoću križa, za spasenje svijeta.

Po tumačenju svetog Pavla apostola, u krštenju se poistovjećujemo sa stvarnom Isusovom smrću jer smo svi ukopani, uronjeni i nestali zbog grijeha (Rim 6,3) kako bismo uskrsnuli na novi život. Koliko puta nakon krštenja moramo uroniti u sakrament pomirenja, umrijeti iluzornim željama, kušnjama, sebičnosti i tajnim grijesima? Sve nam to pomaže da živimo sve savršenijim kršćanskim životom.

Duh Sveti se ponovno izlijeva na nas u potvrdi, jača nas u vjeri i pokreće kao autentične Kristove svjedoke

Na obalama Jordana pred nama stoji Bogočovjek, uranjajući se u grijehe čovječanstva, potom izlazi iz vode, kao što kasnije, trećeg dana, izlazi iz groba. U tom trenutku: „Nebo se rastvori i Duh Sveti siđe na njega u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, Ljubljeni, u tebi mi sva milina!” (Lk 3,22). Isusovo krštenje je poput službene inauguracije Spasitelja, da ispuni svoje poslanje. U njegovu će se krštenju otkriti potpuno Trojstvo, tj. Otac i Duh Sveti jamče za identitet Sina Božjega i predstavljaju ga svijetu kako bi svijet primio njegovu poruku.

Analogno tome, isto se događa i u životu kršćanina. Kad smo bili kršteni, svi smo postali djeca Duha, u kojem je on počeo djelovati. On nas učini pravednima, obnavlja cijelo naše biće pretvarajući nas u djecu Božju. A nakon što smo dosegli određenu dob i poželjeli svoje kršćanske dužnosti ispunjavati s punim osjećajem odgovornosti, Duh Sveti se ponovno izlijeva na nas u potvrdi, jača nas u vjeri i pokreće kao autentične Kristove svjedoke te nas osposobljava da, ako smo voljni surađivati ​​s Njim, u ovome svijetu živimo kao ljudi Duha i kao djeca Očeva. Zato će se iz naših postupaka, ponašanja i načina života vidjeti kakvo pravilo vodi naše odluke, kome pripadamo i što očekujemo.

Isusovo krštenje je poput službene inauguracije Spasitelja, da ispuni svoje poslanje.

Sigurno smo isplanirali jednu ili dvije stvari za 2025. godinu, imamo neke izrečene ili neizrečene želje koje želimo ostvariti u novoj godini. Ne izostavimo Boga iz svojih planova, budimo pažljivi na vodstvo Duha Svetoga, slušajmo Gospodina Isusa. Nije dovoljno svoju vjeru živjeti samo iznutra, u duhu, u procesima koji se odvijaju u našoj duši, u našem odnosu s Bogom, nego to na neki način moramo prenijeti i drugima. Trebamo ju učiniti zajedničkom. Ne dopustimo da bezbožni svijet koji nas okružuje uništi ove oblike izražavanja našeg nutarnjeg života, našeg duhovnog života i naše vjerske prakse, jer ćemo tako svi biti siromašniji.

Zamislite kako bi se naš svijet promijenio, kako bi bili lijepi i uravnoteženi životi obitelji, kako bi bili mirni i sretni odnosi među supružnicima, koliko bi ljubavi i razumijevanja vladalo između roditelja i djece, kako bi brzo nestao svaki bijes i mržnja kad bi svatko od nas već sada počeo ozbiljno i predano njegovati svoj odnos s Bogom i bližnjima; samo ako bismo odjelotvorili evanđeosko zlatno pravilo koje nas je Isus poučio u Govoru na gori:

„Sve dakle što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“ (Mt 7,12).

Kako bi svijet bio drukčiji kad bismo druge ljude, osobito kad im je potrebna pomoć, gledali onom dobrotom i nježnošću kojom nas gleda Bog, naš milosrdni Otac, dok nas čeka i oprašta nam.

Blagdan Isusova krštenja svake nas godine podsjeća što se po krštenju događa. Isus ulazi u vode Jordana, pune grijeha, i posvećuje ih. Mi smo, naprotiv, kao grešnici ušli u vodu ispunjenu Duhom Svetim, koja nas je prilikom krštenja posvetila i ujedno nam dala poslanje. Isusovo poslanje je bilo da se iz ljubavi spusti i umre za nas na križu. Naše poslanje je također ući u život i dati sebe da svijet učinimo boljim mjestom za življenje.

Pitanje je samo kakva djeca želimo biti?

Upravo je zato krštenje i za nas početak. Živjeti krštenje znači da činimo ono što je Isus činio nakon svog krštenja: „Otada je Isus počeo propovijedati: Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko“ (Mt 4,17). Dakle, propovijedanje Riječi ne može biti zadatak koji nam se nameće, nego životni poziv koji proizlazi iz našeg krštenja posvećenog Duhom Svetim, koji moramo živjeti i ispunjavati svaki dan poput Isusa.

Vjerujmo da nismo mogli doživjeti veće odlikovanje od onog kad nas je u sakramentu krštenja Gospodin neba i zemlje prihvatio kao djecu. Dakle, bili mi dojenčad ili starci, mladi svježa lica ili naborani starci, on će uvijek ostati naš Otac, a mi ćemo uvijek biti njegova djeca. Pitanje je samo kakva djeca želimo biti? Budimo djeca Očeva, u kojima On – gledajući nas s neba – može prepoznati crte lica svoga Sina, i za koje može reći: „Ti si moj Sin ljubljeni – moja ljubljena kćer – u tebi mi sva milina!“ (Lk 3,22).

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Almašija prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.