Palimo drugu svijeću dok se u Došašću Crkva u svojem liturgijskom ritmu priprema za dolazak mladoga Kralja, a ja nalazim svoje srce obnovljeno nadom i snagom. Zima je pred nama, a ja bacam pogled van kako bih oplakala posljednje tragove jeseni koji jedva vise na suhim granama drveća, piše Catholic Exchange.

Treperenje svijeće priziva mi u sjećanje riječ koju sam jednom pročitala u vezi s blagdanom Pohođenja: “Kristonosac”. Došašće je vrijeme iščekivanja sa svrhom, s usklađenošću i budnošću. Ne čekamo ove duge tjedne prije Božića samo da navijestimo vrijeme gozbe, drijemanja i otvaranja darova. Čekamo da se svjetlo vrati u naše živote. Čekamo Svjetlo svijeta.

I dok čekamo, gledamo. Svake godine u ovo vrijeme primjećujem neki pomak u sebi, barem onih godina kada se okrećem Bogu uz vapaj dubine: „Učini me novom, Gospodine“. To je molitva usporediva s mojom korizmenom odlukom, ali s više budnosti i očekivanja. Iščekivanje u Adventu je aktivno i živahno. Živo je, vrvi skrivenim rastom ispod nesigurnih površina i klija ispod tihe zemlje.

Ovo vrijeme priprave za Isusovo rođenje je tako važno za naš duhovni rast. Orijentirani smo na rast, a ne stagnaciju. Suđeno nam je da budemo narod nade, koji ide prema konačnom cilju, a to je nebo.

Vremena u kojima se nalazimo su doista surova. Svatko, bio on vjernik ili ne, može jasno vidjeti koliko je svijet postao beznadan i prepun stranputica. Većini nas nedostaje povjerenja. Kako možemo vjerovati Bogu kada ne možemo vjerovati ljudima?

Blažena je Majka žurno otrčala pozdraviti svoju rođakinju Elizabetu. Obje su žene bile trudne, a to je nepovratno promijenilo povijest spasenja. Sveti Ivan Krstitelj koji će utrti put našem Spasitelju i Isus koji je naš Spasitelj. Često sam se pitala što za Mariju znači ići “žurno”, jer žurba je uvijek bila riječ koja je u mojoj obitelji imala negativnu konotaciju.

Svjetiljka u noći/Foto: Dario Zürchauer

Ali ova vrsta žurbe bila je nešto drugo, nešto veće. Marijina žurba uopće nije bila impulzivna, već iskrena želja da svoju vijest, svoju radost podijeli s drugom ženom koja je primila od Boga ono što se činilo nemogućim za ljude. Marijina žurba bila je namjerna, zbog čega razmišljam o tome dok se kao obitelj okupljamo oko našeg adventskog vijenca. I ja mogu biti Kristonosac. I ja mogu moliti da se Bog rodi u mom srcu i u mom životu te tako obnovi ne samo mene i moju obitelj, nego i svijet u kojem živim.

Osobito su žene one koje iščekuju. Mi koje smo nosili dijete u svojoj utrobi, mi razumijemo što znači nositi “plod koji će ostati,” jer ljudska duša je neizbrisiv otisak Božjega koji se nastavlja u našim potomcima.

Zato je ovo vrijeme priprave za Isusovo rođenje tako bitno za naš duhovni rast. Orijentirani smo na rast, a ne stagnaciju. Suđeno nam je da budemo narod nade, koji ide prema konačnom cilju, a to je nebo. Razmišljam o tome kada razmišljam o tome kako sam pozvana, u današnje vrijeme, biti “Kristonosac” onima oko sebe.

I ja mogu biti Kristonosac. I ja mogu moliti da se Bog rodi u mom srcu i u mom životu te tako obnovi ne samo mene i moju obitelj, nego i svijet u kojem živim.

Kako mogu nasljedovati uzor svetog Ivana Krstitelja, proroka koji je govorio tešku istinu narodu koji nije htio čuti poruku? Kako mogu biti osoba vjere u vremenu kada se čini da tako malo njih održava bilo kakav privid vjere u bilo što izvan sebe? Mogu donijeti Isusa na radikalne načine, da, ali također i na tihe, suptilne načine približiti ga drugima.

U ovo doba tame, mi smo odrazi Svjetla na sve načine na koje donosimo ljubav onima koji su povrijeđeni, na sve načine na koje nudimo iscjeljujuće riječi duši koja je razbijena slomljenošću i patnjom, ili možda na sve načine pružamo utjehu onima koji su bolesni i usamljeni. Činimo to, usprkos vlastitoj tami, grijehu i borbama. Činimo to zbog vlastite tame, grijeha i borbe.

Mi smo Kristonosci, jer se nadamo u ono što dolazi, što će biti i što već jest.