O grijehu je pisao i poznati Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ističući da ako ne postoji Bog, ne postoji niti grijeh, a ako Boga nema, tada je sve dopušteno. Gotovo proročki je izjavio: Dolaze vremena kada će ljudi govoriti – nema grijeha. Nema niti krivnje. Postoji samo glad, i doći će plačući i puzajući do naših nogu govoreći – dajte nam kruha!

Tako gledano, kada je i ako je sve dopušteno, jedino što ostaje nedopušteno je ostati autentičan i ne slijediti ovosvjetske ideologije.

Od prvih vremena, pa sve do današnjih, svaki čovjek iskusio je muku i tjeskobu vlastite egzistencije. Nakon Adama i Eve, tj. njihova pada, sklad koji je vladao svijetom nestaje i poprima nešto drugačiji oblik. Čovjek osobno prihvaća grijeh, što se reflektira i na društvo u kojem živi. On, čak i ako ne priznaje stvarnost grijeha, ne znači da u savjesti, koja je svima dana, neće osjećati muku zbog počinjenog. Već na prvim stranicama Knjige Postanka čitamo o grijehu i čovjeku koji zlorabi danu mu slobodu. Nećemo pogriješiti ako povučemo paralelu između prvih ljudi i današnjeg čovjeka kada kažemo da s teškom mukom prihvaća Boga i njegov poziv na obraćenje. I više je stoga nego jasno da je gubitak osjećaja za grijeh posljedica odvajanja od Boga.

Grijeh ovog stoljeća jest gubitak osjećaja grijeha.

Odvajanjem od Boga, čovjek nužno na njegovo mjesto stavlja nešto drugo, za njega vrijedno klanjanja. Kako to znamo? Jednostavno, budući da je čovjek biće smisla, željan transcedencije i onda kada se svim silama želi odvojiti od nje. Na to, Božje mjesto tada dolaze idoli, ideje, ideologije. U sličnosti ovih riječi zanimljivo je primijetiti i to da grčki izraz idein označava vidjeti. Vidjeti pak nije kategorija duhovnog života, budući da je za njega vlastitiji sluh i sposobnost slušanja. Želeći tako gledati, slikovito možemo reći da se u pretjeranoj zagledanosti olako oslijepi diveći se onome što nije vrijedno divljenja, uz naravno, velike gubitke.

Čovjek koji je indiferentan prema Bogu, rekli smo, ipak osjeća posljedice grijeha (negirao on grijeh kao takav, ili ga pak opravdavao). Pa i to njegovo opravdavanje grijeha uz indiferentnost prema svetomu paradoks je koji dokazuje Božju opstojnost, a onda i čovjeku danu savjest. „Problem“ u tom slučaju nastaje baš u savjesti – organu smisla, kako je naziva poznati bečki psihijatar, Viktor Frankl. Savjest je ta koja čovjeku u stanju grijeha ne daje mira, koliko god čovjek relativizirao svoje čine.

Unatoč čovjekovoj ravnodušnosti, Bog se ne mijenja i uvijek ostaje isti.

Odnos s Bogom ključan je za čovjekovo blaženstvo koje može već sada započeti. Unatoč čovjekovoj ravnodušnosti, Bog se ne mijenja i uvijek ostaje isti. Od samog početka povijesti grijeha Bog nije i neće prestati tražiti čovjeka, što je posebno viđeno kroz Isusa iz Nazareta, koji svijet nije došao suditi, već spasiti. Što više upoznajemo Boga, to manje bježimo od njega, a životna stvarnost poprima novi oblik.