Vjera uvijek ostaje tamna spoznaja: razum daje jasnoću i svjetlo, vjera daje sigurnu, nepokolebljivu, ali neodređenu spoznaju koja se znanstvenom umu može činiti nedovoljnom.
Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni zaređen je za đakona. Na društvenim mrežama promišljao je o povezanosti vjere i razuma. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
“Ako razumiješ, to nije Bog…” Ako misliš da si Boga skužio i uhvatio ga za bradu, negdje si zbrljao u logici.
Najvažnije što sam naučio na teologiji je to da Bog uvijek ostaje otajstvo u koje nikad nećeš do kraja prodrijeti jer nadilazi tvoju sposobnost razumijevanja, ali da uvijek moramo nastojati, koliko god je to u našoj moći, prodirati u to otajstvo. Božja mudrost nadilazi mudrost ovoga svijeta. Možeš ti biti ne znam kako pametan, Bog će nadići tvoje kapacitete pa ćeš pomisliti da ga nema, a pred tobom je. Dok sam bio u nekim drugim vodama, i mene je taj znanstveni način razmišljanja doveo u krizu vjere. Sve sam sveo na matematiku i fiziku i zaključio da nema smisla vjerovati. Ali nisam imao mir, morao sam nastaviti tražiti, nastaviti kopati. U jednom sam trenu shvatio da se i znanost bazira na vjeri: “u empirijskim znanostima uvijek imaš neku p vrijednost kojoj moraš vjerovati, vrijednost koja ti govori kolika je vjerojatnost da je rezultat slučajan. Uvijek moraš odlučiti kojoj ćeš p vrijednosti vjerovati. I u teoretskoj fizici, odlučuješ vjerovati u nešto što smatraš istinitim.” Ne spoznaješ istinu, već odlučuješ vjerovati u ono za što smatraš da je istinito, temeljeno na nekim argumentima”.
Shvatio sam da imam jednako argumenata za Boga koliko imam i za to da Boga nema
Ali i vjera i razum imaju svoju važnost i zajedno čovjeka vode istini.