Koje čudo trebamo da povjerujemo? Što je naše lomljenje kruha u kojemu ćemo prepoznati Gospodina? Što nam je potrebno da uskliknemo „Doista uskrsnu Gospodin“, da shvatimo da se ima smisla i dalje nadati, da Bog ne samo što odgovara na naše molitve, već nam daje više nego što možemo i zamisliti?
Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Njegova razmišljanja redovito prenosimo na našem portalu. Brata Jakova od Križa (Milić) za svećenika je zaredio mons. Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski, u subotu, 22. travnja. Na svojim društvenim mrežama objavio je promišljanje o ljudskoj nevjeri te se zapitao što nam je sve potrebno da povjerujemo u njega. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.
Zanimljiva mi je pojava da u kauzama za svete često čujemo da su sestre i braća toga svetca ili svetice često najgore govorila o njima. Pada mi na pamet odmah mala Terezija koju je jedna sestra nazvala visokom kozom, druge su se sestre žalostile jer nisu imale što napisati u nekrologij kad nije ništa napravila u životu i nisu znale zašto bi itko čitao njezinu autobiografiju, kad je bila „takva“. Pa i danas vjerujem da se isto događa. Sigurno imamo braću, sestre, prijatelje i rodbinu svetoga života, ali uvijek ćemo im naći dlaku u jajetu: sjećaš se kad je prije 10 godina napravio ono? Ma znaš kako je lijen. Kako je osoran, kako je ohol. Nije svetac. A pritom zapravo ne znamo ni motivaciju čina, ni okolnosti, ni dubinu nečije svetosti. Nismo li kao židovi iz prvog čitanja? „Čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.“ Nije li naš grijeh osude, postavljanja iznad drugoga teži od grijeha kojega predbacujemo onim svetcima oko nas? Nismo Bog da spoznajemo namisli srca. Jer ako čitamo Sveto Pismo, nismo se kao ljudski rod baš proslavili u tom pogledu gledanja ispod vanjštine. Magdalena voli Isusa, a misli da je vrtlar kad ga vidi u vrtu. Petar se zaklinje Isusu da ga neće izdati nikada, a ne prepoznaje ga na brodu nakon uskrsnuća. Učenici su živjeli s Isusom, a nemaju pojma da on hoda kraj njih na putu u Emaus.
Koliko često Isus hoda kraj mene, a da ga ja ne vidim?
Koliko često Isus hoda kraj mene, a da ga ja ne vidim? Koliko često mi daje savjet koji odbacujem jer njegova vanjština nije ono što očekujem? Koliko puta ne želim riskirati i baciti mrežu gdje je rekao da ju bacim? Koliko puta osjetim potrebu Isusa u drugome obezvrijediti i reći mu kao Kleofa: Zar si ti jedini koji ne znaš što se dogodilo? Slušaj mene, ja znam bolje od tebe, ne trebaju mi takvi kao ti pametovati. Koliko sam blagoslova izgubio u životu zbog takva stava? Možda baš zato da ne bi ne vidjela Isusa u drugima, sv. Terezija Margareta kaže da će biti poslušna ne samo poglavaricama, već i onim sestrama koje su u njenoj razini i ispod nje. Možda je to rekla baš zato što Bog tako često voli birati sredstva koja ne bismo očekivali. I ne samo da nam dolazi na način na koji ga ne očekujemo, već nam jako voli razbijati koncepte svetosti i koncepte Božjeg djelovanja koje imamo. Na putu u Emaus, učenici su razočarani: nadali su se da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. A eto, već je tri dana mrtav i sad je još nestao iz groba. Koliko puta mi odbijamo vjerovati da Bog sve vodi, da o svemu brine na način za koji On zna da je najbolji? Nema Boga, a nadao sam se da će me ozdraviti. Nadao sam se da će mi pomoći. Nadao sam se da ću biti sretan i blagoslovljen. Nadao sam se životu bez križa. Nadao sam se…
Koliko puta mi odbijamo vjerovati da Bog sve vodi, da o svemu brine na način za koji On zna da je najbolji?
O bezumni i srca spora! Ne viče li to i nama danas? O bezumni i srca spora da vidimo da i danas djeluje, da i danas oprašta, da i danas voli, da i danas liječi, da dijeli blagoslove, da i danas živi među nama, s nama, da nas nosi na svome dlanu. Makar to ne bilo uvijek onako kako smo mi to zamislili ili u vrijeme kad smo to zamislili. O bezumni i srca spora da ga vidimo u onima koji nas vode Bogu tako što će nas kušati, učiti strpljivosti, poniznosti, ljubavi, da su upravo ti ljudi koje doživljavamo kao trnje oni koji nas najizravnije vode Bogu.
Ne budi slijep da ne prepoznaš Boga koji živi i djeluje u tebi, da ne voliš taj Hram Duha Svetoga.
Što više upoznajem ljude, rekao bih možda najglasnije da su bezumni i srca spora oni koji ne vide i koji odbijaju vidjeti Boga u sebi. Koji odbijaju priznati da su Božja savršena stvorenja, da ih je Bog kod stvaranja zamislio i predvidio i rekao da je tek s njima svijet potpun i prekrasan. Bezumni mi kad mislimo da smo išta osim Božjih savršenih stvorenja. Jer Bog ne stvara smeće, Bog ne stvara ništa manje od savršenstva, i svaka teza koja bi tome proturječila govorila bi da Bog nije savršen. Moguće je da smo i mi svojim grijesima zamaglili to savršeno Božje stvorenje, ali to ne niječe činjenicu da nam jezgra koja je od Boga stvorena ostaje uvijek savršena, čista, vrijedna ljubavi. Ne budi slijep da ne prepoznaš Boga koji živi i djeluje u tebi, da ne voliš taj Hram Duha Svetoga.
Koje je čudo tebi potrebno da povjeruješ i da ti padnu mrene s očiju?
Koje čudo trebamo da povjerujemo? Što je naše lomljenje kruha u kojemu ćemo prepoznati Gospodina? Što nam je potrebno da uskliknemo „Doista uskrsnu Gospodin“, da shvatimo da se ima smisla i dalje nadati, da Bog ne samo što odgovara na naše molitve, već nam daje više nego što možemo i zamisliti? Koje je čudo tebi potrebno da povjeruješ i da ti padnu mrene s očiju?