Jedna pouka pustinjskih otaca veli: ‘ako želiš naučiti moliti, počni moliti.’ Tako jednostavna pouka krije u sebi svu čovjekovu dramu, čežnju i nesposobnost da s Bogom stupi u odnos, a silno bi htio. Bogata tradicija Crkve nudi cijelu lepezu molitvenih iskustava velikih ljudi, a čovjek opet, često puta, ne zna kako i odakle krenuti, prenosi Radio mir Međugorje.

Ova nas jednostavna pouka stavlja pred zid, spušta loptu na zemlju, izbija nam iz ruku tisuće stranica dobre literature o molitvi i traži od nas samo jedno.

Pouka prije svih pouka jeste i sama Isusova molitva ‘očenaša’, ali ni to nam se ne čini dovoljno jasnim i poticajnim da zakoračimo u dublji odnos s Gospodinom, na što smo svi pozvani bez obzira na stalež i životno opredjeljenje. Ova nas jednostavna pouka stavlja pred zid, spušta loptu na zemlju, izbija nam iz ruku tisuće stranica dobre literature o molitvi i traži od nas samo jedno. Počni moliti. Nije li blaženi Alojzije Stepinac upravo u tome dao svoj primjer rekavši da kada nam oduzmu sve, ostaju nam dvije ruke koje samo treba sklopiti i moliti.

Molitva je razgovor s Bogom, molitva je uzdah mislima usmjeren prema Stvoritelju, molitva je trenutak pogleda na križ i iskreno ‘hvala ti Isuse’.

Čovjek nerijetko sam od sebe očekuje posebne uvjete, vrijeme kada će biti spreman i odmoran za molitvu, dobro ispovjeđen i slobodan od briga i kušnji. Takvo vrijeme ne postoji i takve uvjete ne stječu ni najizvrsniji molitelji strogih klauzurnih samostana. Molitva je razgovor s Bogom, molitva je uzdah mislima usmjeren prema Stvoritelju, molitva je trenutak pogleda na križ i iskreno ‘hvala ti Isuse’. Kada taj trenutak, kratak i nevidljiv oku i uhu onih oko nas, postane redovit, postane nam navika i potreba, tada smo već dobro zakoračili u iskustvo molitve. Malim koracima započinje život i hod s Gospodinom. Isus veli: „Tko je vjeran u najmanjem i u najvećem je vjeran.“ (Lk 16,19)  Nekoliko iskrenih riječi uvijek je više nego sati nabrajanja u kojima smo više bili odsutni nego prisutni.