Što biste vi izdvojili kao poruke života sv. Terezije Avilske čovjeku današnjice?

Posebno bih izdvojio njeno iskustvo čovjeka kao mjesta prisutnosti Božje, kao hrama Božjega. Čovjek nije prazan, kaže sv. Terezija Avilska svojim sestrama kad im daje duhovne pouke: “Niste prazne, nastanjuje vas Onaj koji vas ljubi.“ Mislim da je to danas čovjeku jako važna poruka u ovo vrijeme kada mu prijeti otuđenost. Zatim, ono što Sveti Otac Franjo često spominje, a zapravo je Terezijina izreka da se Bog nikad ne umara praštajući, čak i kad se čovjek umori tražiti oproštenje. To je Terezijino iskustvo beskrajnog Božjeg milosrđa. Ona o svom životu piše kao o čudesima milosrđa Božjih. Knjizi koja je kod nas prevedena kao Moj život, Terezija zapravo daje naziv Knjiga milosrđa Božjih. Dakle, za čovjeka danas čini mi se da je Terezija osobito aktualna kao svjedokinja Božje bezuvjetne ljubavi. Za čovjeka kod Boga uvijek ima šanse, nikad nije sve izgubljeno. Također, znakovita je i njezina životna pogođenost osobom Isusa Krista. Ona se s Njim toliko duboko susrela, i u svom životu susretala, da se iz svake zgode, svega što ona piše, vidi kako je Isus Krist živ. I danas, u vremenu kada trebamo poosobiti kršćanstvo, kada ga trebamo doživjeti iz njegova središta, kako su naglašavali osobito pape zadnjih desetljeća, Terezijina iskustva su nam strašno važna i znakovita. 

Kako to izgleda biti pogođen Kristom, kako čovjek može biti sretan iz susreta s Njime i, na taj način, kako se čovjek može realizirati unutar evanđeoske poruke? Evanđelje koje čovjeka vraća njemu samome, otkriva mu najljepšu dimenziju njegova bića. Terezijina osobnost je izuzetno osebujna, bogata, raskošna osobnost koju je teško u nekoliko natuknica predstaviti, ali čini mi se da su ove dimenzije koje sam upravo spomenuo najaktualnije danas. 

Svetu Tereziju Avilsku nazivamo još i sv. Terezijom od Isusa te sv. Terezijom Velikom. Zbog čega ti nazivi? 

Br. Dražen Marija Vargašević

Terezija od Isusa je njezino redovničko ime. Obiteljskim imenom se zvala Teresa de Ahumada, to je bilo obiteljsko prezime, a kad je ušla u samostan dobila je ime Terezija od Isusa i to ime ju je doista obilježilo u njezinom cjelovitom duhovnom i životnom hodu. Uistinu, ona je obilježena osobom Isusa Krista. 

A ime Terezija Velika je zbog njezina značaja: uspjeha obnove karmelskoga reda koja se po njoj dogodila. Najprije u razmjerima Španjolske, a kasnije Europe i čitavoga svijeta, ona je vrlo brzo primijećana kao izuzetno velika svetica, velika osobnost, od osobitog značaja za univerzalnu Crkvu, a kasnije i u odnosu prema takozvanoj Maloj Tereziji – da bi ih se razlikovalo, zgodno je reći Velika i Mala Terezija. I njihove duhovnosti upravo su u takvim nekim pridjevima lako razumljive. 

Spomenuli ste obnovu Karmela u njezino doba, možete li nam predstaviti Karmel i reći više o tome kako je sv. Terezija Avilska obnovila red?

Karmel je zajednica sljedbenika Isusa Krista koja svoje korijene pušta još u Stari zavjet kao proročki sinovi Ilije iz 5./6. st. pr. Kr. koji se zadržavaju na gori Karmel kako bi živjeli u prisutnosti Božjoj, prijateljevali s Njim i prenosili Njegovu riječ u snazi, kao proroci, ljudima koji su potrebni te riječi. Kad je nastupio Novi zavjet, kad je došao Isus Krist, oni su dakako prigrlili objavu Sina Božjega i pri tom nisu prestali biti tražitelji susreta s Bogom u intimi, u prijateljstvu s Njim, u osami. 

Tako se u 12./13. stoljeću ti pustinjaci konsolidiraju, dobivaju Pravilo i nakon gubitka Svete Zemlje iz ruku kršćanskih vladara, dolaze u Europu. Tada se red prilagođava europskim uvjetima, gubi izričito pustinjački naglasak, postaje jedan od prosjačkih redova, a da pri tom uvijek zadržava tu pustinjačku dimenziju te se u 16. st. pokazuje potreba obnove. Terezija Avilska, zajedno sa sv. Ivanom od Križa, nadahnuta Gospodinom Isusom Kristom, Njegovim Duhom, započinje tu obnovu. Vraća ga prvotnom Pravilu, onom koje je karmelićanima dao Albert Jeruzalemski i koje im omogućuje da žive u izvornoj vjernosti, onoj želji koju je Bog imao za njih kada ih je okupljao te nadahnuo njihovo postojanje u Crkvi.

Već ste spominjali njenu knjigu Moj život, no molim Vas da nam predstavite najzrelije djelo sv. Terezije Avilske Zamak duše?

Zamak duše ima duboku poruku. Nešto sam već rekao o otkriću čovjeka kao prisutnosti Božje. Upravo ta knjiga donosi jedan sustavni uvod u Evanđelje, rekao bih jedan oblik evangelizacije putem otkrića čovjekove nutrine. Kada dobiva zadatak pisati o molitvi, Terezijin život već po malo ide kraju. Prisutne su zdravstvene poteškoće, ona sama kaže da ima šumove u glavi i teško joj je bilo što započeti pisati. Ima puno posla, siromašno živi u tim novim samostanima i treba pisati, a ne zna kako započeti. Tada joj dolazi jedna originalna metafora: da zamisli dušu kao nutarnji zamak odnosno dvorac, kao da je od kristala, s puno odaja, a u najintimnijoj odaji stanuje kralj, a to je sam Bog. Da bismo došli do sjedinjenja s tim Bogom, potrebno je otkrivati ljepotu tog nutarnjeg zamka. I otkriće ljepote tog zamka zapravo najviše ide putem rasta u molitvenom životu. Odricanje od grijeha na početku, a kasnije sve bolje osluškivanje Isusovog poziva, odlučnost ostaviti i napustiti sve ono što nas priječi da idemo prema Njemu i onda slijedi polagani ulazak u molitvu koja je sve dublja, sve kontemplativnija. A to znači prepustiti inicijativu Duhu Svetome u svome životu. I kad se to dogodi, onda se počinju događati veličanstvene stvari, milosti postaju veće, duša jača i postaje sposobnija svjedočiti tu Kristovu prisutnost. Zapravo, vidi koliko je bogat, izazovan i pustolovan taj nutarnji put, tojest nutarnje hodočašće, u odnosu prema svim mogućim turističkim putovanjima po svijetu koja su danas toliko privlačna. Duša želi otkriti to nutarnje hodočašće kao put sjedinjenja s Bogom i otkrića čovjeka u njegovoj originalnoj ljepoti.

Sv. Tereziju Avilsku je papa Pavao VI. 1970. proglasio prvom ženom naučiteljicom Crkve. Kako je do toga došlo? 

U godinama nakon Drugog vatikanskog koncila kada Crkva pokušava ići putem obnove, svijet oko nje u sebi donosi mnoštvo izazova, pozitivnih stvari, ali također i opasnosti. Dakle, u takvom ozračju papa Pavao VI. uočava važnost Terezijine poruke. Prije svega, Terezije kao naučiteljice molitve. I on, u svom govoru u kojem proglašava sv. Tereziju prvom ženom naučiteljicom Crkve, ističe upravo to koliko je bitno ne zaboraviti i sve više otkriti prijateljevanje s Bogom po molitvi, nasuprot drugim izazovima i opasnostima površnosti. Koliko je zapravo molitva ta koja traži pozornost, ulaganje snaga, mudrosti, a upravo tom mudrošću je sv. Terezija bila obdarena, premda nije završila nikakvog fakulteta. No,  razgovarajući s učenim teolozima svoga vremena, ljubeći čitanje, istražujući, promišljajući i, možda najvažnije, imajući osobno duboko iskustvo susreta s Kristom, sv. Terezija itekako ima što za reći. Ne znači da se proglašavanjem Terezije, žene, za učiteljicom Crkve, želi uvesti promjena u strukturu hijerarhije Crkve, nego se želi dati veći značaj onome što žena može Crkvi reći, a što je, na koncu, vrlo blisko tendenciji sadašnjeg pape Franje. 

Koliko je sv. Terezija Avliska štovana u hrvatskom narodu?

Sv. Terezije je jedna odlučna, a istovremeno vrlo humana, duboko duhovna osoba 

Sv. Tereziji Avilskoj su posvećene tri katedrale u Hrvatskoj i ona je poznata možda ponajviše na izvanjskoj razini štovanja zahvaljujući carici Tereziji, austrijskoj carici koja ju je imala za zaštitnicu i rado je htjela vidjeti crkve posvećene njoj u čast pa ih je i sufinancirala. To je bio jedan od razloga zašto su nikle crkve posvećene Tereziji Avilskoj na našim prostorima. Neko pučko štovanje na široj razini nije se baš razvilo iako je, meni se čini, Terezija došla do mnogih ljudi upravo posredstvom njezinih kćeri Bosonogih karmelićanki, kao i zajednici sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Hrvatskoj. Preko njih su ljudi mogli osjetiti Terezijin duh. Jer duhovni sinovi i duhovne kćeri nekog sveca ili svetice, itekako uprisutnjuju njegovu osobnost u onome što oni imaju donijeti za Crkvu. Stoga bih rekao da je značaj sv. Terezije kao jedne odlučne, a istovremeno vrlo humane, duboke duhovne osobe došao do mnogih ljudi i privukao mnoge ljude, premda bez nekih posebnih izričaja pobožnosti, nego više kao na razini intuicije i neke nutarnje svjesti koja pomaže razumjeti molitvu, vjeru te što znači prijateljevati s Gospodinom. 

Molitva za Tereziju je prije svega susret s Kristom čovjekom.

Što Vas osobno kao karmelićanina oduševljava kod sv. Terezije Avilske?

Gledajući situaciju u Crkvi i u svijetu u današnje vrijeme, moram priznati da me osobito oduševljava duh obnove koji je prisutan kod sv. Terezije. Imao sam milost boraviti određeno razdoblje u Avili, biti češće blizu samostana sv. Josipa koji je prvi samostan obnovljenih karmelićanki u svijetu i osjetiti to bogato nasljeđe duha obnove. Čini mi se da je taj vid jako potreban Crkvi danas, ako slušamo poticaje pape Franje, neće nam biti teško to razumjeti i ako smo otvorenih očiju prema svijetu te vidjeti koliko je zapravo potrebno vratiti se izvorima – izvorima Evanđelja – i doživjeti tu privlačnost i potrebu obnove kroz uvijek novo otkriće Isusa Krista. Ali ni da to bude samo neka lijepa ideja, pobožna misao, ili pak da bude samo pokušaj neke organizacijske, strukturalne obnove, nego i jedno i drugo je važno: zanos srca, otkriće osobe Isusa Krista u duhu, ali također i izvanjske posljedice koje se rađaju iz naše nutrine kao potreba utjelovljenja nutarnjeg iskustva. Zbog toga je Terezijin duh obnove obilježen uvjetno rečeno izvanjskom strogošću, ali ako ga se razumije iz nutrine, iz bogatstva nutarnjeg života, onda se vidi da te dvije stvari idu zajedno. Vidi se da je nemoguće biti Kristov i imati sve užitke ovoga svijeta, nego idući za Njim dijelimo Njegov život. To je ono što nam i papa Franjo pokazuje danas svojim primjerom, a što nas izaziva, potiče nas na iskorak, da pokažemo u svome životu što to znači biti Isusov i kako je to Isus sâm živio dok je bio na ovome svijetu.

Možda da završimo intervju s nekom osobitom misli sv. Terezije Avilske?

Spomenuli smo već nekoliko puta koliko je poruka molitve važna za njezin život. Ona zapravo kroz molitvu pomaže čovjeku da dođe do otkrića Boga i da sebe istinski ostvari. Ta molitva za Tereziju je prije svega susret s Kristom čovjekom. S Bogom, dakako uvijek, ali s Kristom Čovjekom koji joj je blizak u svakoj situaciji života. I zbog toga, neka Terezijina poruka bude njezina definicija nutarnje iskrene molitve kakva svaka molitva i treba biti da bi uopće zaslužila taj naziv. Dakle, za sv. Tereziju je molitva prijateljski razgovor s Onim za koga znamo da nas ljubi.