Današnja Druga vazmena nedjelja ujedno je i Nedjelja Božjeg milosrđa. Nju je ustanovio papa Ivan Pavao II. 2000. godine, a sjetimo se da je taj, nama toliko blizak i drag papa preminuo 2. travnja 2005. godine, upravo uoči Nedjelje Božjeg milosrđa. Premalo je jedna propovijed da bi se pokušalo makar i samo nešto kazati o ovoj neshvatljivoj tajni Presvetoga Trojstva, kako molimo u Zazivima Božjem milosrđu. Čak i ono što je s. Faustina napisala o Božjem milosrđu u svome Dnevniku ostaje samo kap u usporedbi s oceanom.

Sam je Isus rekao da nije došao zvati pravednike, nego grešnike kojima je Božje milosrđe najpotrebnije.  

Božje je milosrđe izraz najveće moći, odnosno Božja se moć pokazuje kroz njegove milosrđe. Mi to vjerujemo i osjećamo, iako znamo da nijedan teolog ne bi mogao dostatno pojasniti Božju moć koja se očituje kroz njegovo milosrđe tako da je posve razumijemo kao što razumijemo da je 2 + 2 = 4. Međutim, mi vjerujemo iskustvu svetaca, rado slušamo svetce, puštamo ih da nam govore o onim razinama stvarnosti do kojih mi, iz različitih razloga, nismo kadri doprijeti. Među tim je svetcima koje slušamo i sv. Faustina. Ona nam utješno progovara po svojim zapisima u Dnevniku o tome kako je shvatila i iskusila Božje milosrđe. Utješno je to što znamo da nema nevolje koja bi se mogla mjeriti s Božjim milosrđem.  Nijedna nevolja, pa ni naš grijeh, pa niti ijedan naš problem nije veći od Božjeg milosrđa. Nijedna sjena koju nosimo u svome životu ne može iscrpiti Božje milosrđe, jer ono, kako kaže sv. Faustina, pri svakome davanju postaje još veće. 

U ovakvoj logici shvaćanja Božjeg milosrđa profitiramo svi, a ponajviše grešnici, jer je Isus u svome milosrđu darežljiviji prema grešnicima nego prema pravednicima. Bog je milosrdan prema ljudima otkad postoje, a Isus Krist je Božje utjelovljeno milosrđe koje se daruje svima, a još više grešnicima. No, da Božje milosrđe nije nešto jeftino i banalno, pokazuje to da ga možemo primiti samo ako se prepoznamo grešnicima. To je put koji moramo prijeći: shvatiti da smo se nekako odvojili od Boga, da smo se otuđili od njega u svojim svakodnevnim mislima, riječima i djelima, da ga često ustima častimo, ali nam je srce daleko od njega. Ovakva spoznaja dovodi nas pred Božju darežljivost u kojoj nam daruje svoje milosrđe. Sam je Isus rekao da nije došao zvati pravednike, nego grešnike kojima je Božje milosrđe najpotrebnije.  

No, Božjeg milosrđa nema bez istine. Ono je daleko od onoga tko himbeno govori i radi. Kao i za Božje kraljevstvo, tako se i za Božje milosrđe traži djetinji, iskreni duh; traži se posvemašnja ovisnost o onomu koji je Put, Istina i Život, traži se život bez proračunatosti, odnos prema Bogu bez ali i ako. Božje nas milosrđe privlači sebi, čisti nas i vodi zajedništvu života s Bogom, ali ne protiv nas i naše slobode i ne tako da posveti one stvarnosti koje su u našem životu u suprotnosti s Božjom voljom. Jer, kad bi Bog u svome milosrđu prihvaćao ono što negdje duboko u svome biću i mi znamo da nije u skladu s našim bićem i Božjom voljom, čemu bi onda služila objava Božjeg milosrđa? 

U ovakvoj logici shvaćanja Božjeg milosrđa profitiramo svi, a ponajviše grešnici, jer je Isus u svome milosrđu darežljiviji prema grešnicima nego prema pravednicima.

Za naš je praktični život važno da i mi, takoreći, vježbamo milosrđe, dakako, ne prema Bogu, jer on ne treba našega milosrđa, nego jedni prema drugima. Postoje barem tri mogućnosti kako iskazati milosrđe i kako pokazati da smo uistinu kanali Božjeg milosrđa. To su prije svega milosrdne riječi: one podrazumijevaju riječi praštanja i utjehe – oprostiti drugima i sebi kao što je nama oprostio naš Otac nebeski, te se radovati s radosnima, a plakati sa zaplakanima. Na drugome je mjestu molitva: bdjeti i moliti kako ne bismo pali u napast. Molitva je put duše prema Bogu koji nas neprestano poziva u zajedništvo sa sobom. Treće su djela milosrđa. Ovdje ćemo se sjetiti onih Isusovih riječi: ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me, oboljeh i pohodiste me, u tamnici bijah i dođoste k meni.

No, da Božje milosrđe nije nešto jeftino i banalno, pokazuje to da ga možemo primiti samo ako se prepoznamo grešnicima. To je put koji moramo prijeći: shvatiti da smo se nekako odvojili od Boga, da smo se otuđili od njega u svojim svakodnevnim mislima, riječima i djelima, da ga često ustima častimo, ali nam je srce daleko od njega.

Ako budemo činili ovakva djela, tada ćemo nalikovati Milosrdnom Isusu, tada ćemo moći reći da smo jedno, tada će nam poput učenika u prvoj Crvki moći sve biti zajedničko, osjetit ćemo unutarnji mir koji je prva poruka Uskrsloga okupljenim učenicima, tada ćemo znati da smo poslani jer je to prvi zadatak koji Uskrsli daje učenicima, jer samo tako možemo nastaviti tamo gdje je on stao. No, znano nam je koliko je potrebno odricanja, napora, samozaborava i umiranja sebi da bismo to postigli u svakodnevnom životu. Znano nam je iz toga da se milosrđe, koliko god bilo besplatno, upravo zbog naše zagledanosti u sebe teško probija do nas. Neka nam ova Nedjelja Božjeg milosrđa bude poziv da više razmišljamo o tome kako bismo trebali biti milosni jedni prema drugima nego o tome kako Božje milosrđe pronalazi putove i do onih kojima bismo mi, u svojoj samodostatnosti, najradije zapriječili taj put.