Težnja za smislenim, ispunjenim životom stalno je prisutna u ljudskom biću. Čovjek se razvija i nastaje, ugrađuje u sebe sjećanja, dopunjava ih novim iskustvima, osjeća druge i za druge i očekuje isto s njihove strane. U uzajamnosti s drugima, u dijeljenju i suživotu, opstaje i utječe na vlastitu osobnost, a sve vođen onim iskonskim koje ga duboko u nutrini sjeća Ljubavi koja ga je stvorila tako čudesnim. Čudesnost lika čovjekova ogleda se u njegovoj važnosti i u sprezi s drugim živim bićima koja su mu podložna i o kojima brine.

Čovjek se razvija i nastaje, ugrađuje u sebe sjećanja, dopunjava ih novim iskustvima, osjeća druge i za druge i očekuje isto s njihove strane.

Priroda koja ga okružuje također je stvorena da bi mu služila i štitila ga, hranila ga i odijevala, a on se izgrađivao i stvarao povoljne uvjete života za sve. I tako je to neko vrijeme trajalo. A onda se čovjek uzjogunio. Počeo je sebe doživljavati mjerilom svega, postavši sam sebi dostatan. Poremetio je odnose unutar samoga sebe što je, posljedično, utjecalo i na odnose s drugim ljudima, ali i sa životinjama, prirodom, čineći tako pomutnju u svijetu.

Prvenstvo čovjeka

Danas svjedočimo obrnutosti postavki ljudskih normi i ponašanja, izgubljenosti i lutanja čovjeka. Iznad njega se sada kao važniji postavljaju oni elementi koji su u prapočecima stvoreni za njegovu dobrobit, o kojima je on trebao skrbiti. Krajnostima u kojima se briga za životinje i okoliš predstavlja važnijom od boljitka samoga čovjeka svjedočimo svakodnevno. „Čovjek ni životinje ni prirodu ne može svesti samo na objekte svoga vladanja ili iskorištavanja niti ih znanošću i tehnikom pretvoriti samo u okruženje za svoj život. Oni su u određenom smislu čovjekovi sugovornici s kojima ostvaruje sveopće zajedništvo stvorenja. Ipak, u takvom odnosu potrebno je trajno zadržati u svijesti ontološku razliku između čovjeka, životinja i prirode te čovjekovo prvenstvo među njima.

Čovjek bombardiran raznim informacijama i mogućnostima zaboravlja svoje vlastito poslanje na ovome svijetu, povjerenu mu ulogu da izgrađuje svijet na dobrobit svih.

Jedino je čovjek stvoren na sliku Božju i jedino je njemu povjerena briga nad životinjama i prirodom, a ne obrnuto”, ističe se u dokumentu Čovjek stvoren „na sliku Božju” – njegova veličina i poziv Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije. Također, i tehnologija koja je preuzela vodeće mjesto u današnjem svijetu, umjesto da služi za dobrobit i razvoj čovjeka, često postaje prijetnja čovjeku i dovodi ga u podanički položaj. „Grozote ne moraju biti naša sudbina. Ipak, uvjeti života se mijenjaju iz naraštaja u naraštaj. Takva je naša bezgranična sposobnost samoobmanjivanja”, upozorava Michael O’Brien u svojoj knjizi Putovanje na Alphu Centauri.

Čovjek bombardiran raznim informacijama i mogućnostima zaboravlja svoje vlastito poslanje na ovome svijetu, povjerenu mu ulogu da izgrađuje svijet na dobrobit svih. Misleći da je slobodan činiti što ga volja, uljuljkan u sve veći materijalizam i mogućnosti novoga doba, osjeća se moćnim i sposobnim jer jednim klikom može ostvariti neke usluge ili radnje, a zapravo ne uviđa opasnost toga istog klika za svoj razvoj i opstanak. Zaslijepljen, prati, iščitava, googla, informira se, putuje, trguje, druguje s mnoštvom prijatelja. Uvjeren je da „upravljati zaslonom računala ili pametnoga telefona znači ući u svijet u kojemu se ne morate baviti ničim što niste odabrali”, upozorava Rod Dreher u svojoj knjizi Benediktova opcija.

Čovjek si umišlja da je sam svoj tvorac i da mu Bog više nije potreban.

Tom se novom čovjeku, zavedenom i upletenom u mrežu ideja o vlastitoj (sve)moći i dostatnosti, čini da može učiniti sve što poželi odbacujući stoljećima izgrađivane i promicane etičke postavke i moralne odgovornosti. „Danas, kada je ljudski život sveden na ovozemaljske vremenske okvire te kada znanstveni napredak i moderna tehnologija otvaraju gotovo bezgranične mogućnosti, ljudi se sve više nalaze pod pritiskom da usavršuju sami sebe, svoje sposobnosti i kvalitetu svoga života”, ističe se u dokumentu Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije.

Čovjek si umišlja da je sam svoj tvorac i da mu Bog više nije potreban. Sve više okreće lice od vrijednosti i čudesnosti svoga nastanka i stvara neki novi identitet koji umanjuje njegovu slobodu Božjega djeteta, a uvećava novonastalo otpadništvo od svega što ga čovjekom čini. „Izobilje spoznaja o sebi, koje nije moguće povezati u cjelovitu, mjerodavnu sliku, nosi opasnost da čovjek postane nesiguran u svoj identitet, da izgubi orijentir glede svoga mjesta unutar svijeta, smisla i cilja svoga života”, navodi se u spomenutom dokumentu Biskupske konferencije Hrvatske.

Danas, kada je ljudski život sveden na ovozemaljske vremenske okvire te kada znanstveni napredak i moderna tehnologija otvaraju gotovo bezgranične mogućnosti, ljudi se sve više nalaze pod pritiskom da usavršuju sami sebe, svoje sposobnosti i kvalitetu svoga života.

U stvarnom svijetu sve su češći vapaji običnih ljudi kad trebaju obaviti ili učiniti bilo što. Za nešto završiti je potrebno nekoga poznavati i tražiti usluge. Očito se smatra da plaća za koju pojedinci rade nije dovoljna za njihove visoke prohtjeve te je potrebno oguliti maloga čovjeka i ponižavati ga. Profesionalizam se izgubio iz većine poziva koje je čovjek sam odabrao za svoj životni put. I umjesto da ga obavlja najbolje što zna, u služenju drugima, vlastita profesija postaje mogućnost lake zarade, stjecanja lažnoga ugleda besramno građenoga na potrebama i mukama drugih. Grubost i neprofesionalnost na svakom koraku, što je posebno bilo vidljivo u vrijeme pandemije i izazova koje je ona donijela, nisu one koji donose odluke i propise učinili samilosnijim „…nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe…” (Rim 1,21-22).

Vjera u dobro

Uzdižu li se danas egoizmi pojedinaca poput egipatskih piramida iznad običnih smrtnika, nadvijajući se nad njih prijeteći, kao da ih jalovo žele podsjetiti da ni u smrti nisu jednaki? U stvarnom životu gube se ljudske vrline, osjećaj za drugoga, važnost i korisnost vlastitoga poziva, etički pristup, moralne vrednote. O’Brien se pita: „Kako se to moglo dogoditi? Kako to da je čovjek prestao poznavati samog sebe?” Jačaju li spomenuti egoizmi dodatno pod navalom korektnih pristupa koji površno promatraju svijet i koji svaki valjani razlog trpaju u koš nazadnosti i nekih teorija zavjere kao da njihov pristup nije zavjera iza koje stoji teorija uništenja slobodnoga čovjeka. „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta’”… (Kol 2,8)

Život prihvaćamo previše mehanički, najčešće bez zahvalnosti.

Ako se ovakav trend nastavi, običan čovjek ostati će stajati nezaštićen na vjetrometini različitih utjecaja kojima cilj prijeteći lebdi u zraku. Dreher upozorava: „Država se u budućnosti neće moći brinuti za sve ljudske potrebe, osobito ako se sadašnja predviđanja o rastućim ekonomskim nejednakostima pokažu točnima.” On upozorava da se čovjek treba okrenuti iskonskim vrijednostima, radeći na ljudskom dostojanstvu i podizanju humanosti i kršćanske samilosti. Povratak u prirodno zadane norme i pravila ljudskoga ponašanja u skladu s vjerovanjima u Dobro mogu spasiti ovaj svijet koji sve više tone u mrak. „Život prihvaćamo previše mehanički, najčešće bez zahvalnosti. Možda je to ujedno i jedan od razloga što se život danas toliko obezvređuje”, zaključuje O’Brien.

Tko nam krade ljudskost?

„Um tehnološkoga čovjeka ne može odoljeti njegovim željama jer ga je njegova kultura naučila da ih ne propituje. Tehnološki čovjek počinje vjerovati da granice onoga što on smije učiniti prirodi primarno određuje njegova sposobnost da je podvrgne svojoj volji”, upozorava Dreher kojemu je ovih dana objavljena i knjiga pod nazivom Oduprite se laži. U ovoj knjizi on poziva na uzbunu pokazujući kako prepoznati izazove vremena u kojemu živimo, kako zaštititi sebe, svoje najbliže i sve ono što nas čini ljudima te kako se oduprijeti totalitarizmu našega doba koji pod krinkom jednakosti i sigurnosti zatire građanske slobode, totalitarizmu koji nameću oni koju su „…puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni” (Rim 1,29-31).