Prije nekoliko godina američka poštanska služba učinila je nešto drugačije sa svojim božićnim markama vjerske tematike. Nisam siguran je li do promjene došlo kao naklon kršćanima nekatolicima koji su bili neskloni korištenju slika Bogorodice s Djetetom koje su se nudile svake godine, ili jednostavno zato što se netko u pošti osjećao dosadno i trebao mu je promjenu, ali meni se svidio mi novi pečat, piše Elizabeth Scalia s portala Simply Catholic.

Prikazivala je siluetu Svete Obitelji naspram jarko narančastog neba i blistave zvijezde. Josip vodi magarca koji nosi Mariju i nešto što izgleda kao usnuli snop novorođenog Kralja u naručju.

Kupio sam mnoštvo maraka kako bih ih koristio i nakon Božića, a onda sam bio oduševljen pronaći ih u ponudi sljedeće godine i nekoliko godina nakon toga. Čak i dok pokazuje tradicionalnu sliku, pečat govori o relevantnosti za naše vrijeme i naše naslove. Krist se rodi, a obitelj opasno putuje kroz pustinju u Egipat, jer za njih nije sigurno ni u Betlehemu, ni u Nazaretu, ni gdje god Herod vlada, pa se sele – izbjeglice su od terora.

Duh Sveti često koristi zbunjujuća sredstva i metode kako bi privukao našu pozornost i otvorio nas Božjim poučnim poticajima. Da, govori o našem vremenu. Vidimo obitelj iskorijenjenu iz svega što znaju, svega “normalnog”, udobnog i poznatog. Ne samo da se ne mogu jednostavno “vratiti” na način na koji su stvari bile, već su vođeni u nešto sasvim drugo, bez što dalje osim povjerenja: muškarac, žena i beba, koji se kreću protiv cijelog svijeta neizvjesnosti, nepravda i opasnost.

Mi smo stvorenja koja su, još od Edena, namjerno prihvatila iluziju da kontroliramo sve, dok je, zapravo, jedina stvar pod našom kontrolom naša odluka da vjerujemo ili sumnjamo, da budemo otvoreni ili zatvoreni, da vjerovati ili ne vjerovati.

Mnogo je utjehe u ovoj lijepoj slici. U raspelu susrećemo „Boga koji zna“ — onoga koji razumije naše osjećaje straha, napuštenosti, izdaje, srama, žeđi. Ovdje vidimo i obiteljsku anksioznost „Boga koji zna“, te socijalnu odvojenost, materijalnu oskudicu i — možda opet — žeđ. Njegov očuh, poslušan nečemu tako prolaznom kao što je san, stavlja sve u ruke Božanske Providnosti i vodi ih novim terenima, tražeći bunare i pojilice dok putuju da Marija pije i da bi se dijete moglo nahraniti. To je Bog koji je bio dio obiteljske jedinice koja je funkcionirala kao zatvoreni krug jamstva i nastavka, i Bog koji je također poznavao sve njegove napore.

Ne događa se ništa u svijetu, ili u našim osobnim sferama, za što Sveto pismo i Kristov život ne nude poučnu korelaciju, ako se samo potrudimo potražiti je. Ova slika je poziv cijelom svijetu da vjeruje Bogu, čak i usred burnih vremena, jer je On uvijek vjeran. Kaže “Effata, budi otvorena!” Piše: “Znam planove koje imam za tebe.” Kaže: “Ne boj se, jer ja sam s tobom.” Piše: “Ne brini za sutra.”

Na apsolutnoj osnovi života vjere, Bog nam postavlja pitanje: Vjerujete li mi? Mi smo stvorenja koja su, još od Edena, namjerno prihvatila iluziju da kontroliramo sve, dok je, zapravo, jedina stvar pod našom kontrolom naša odluka da vjerujemo ili sumnjamo, da budemo otvoreni ili zatvoreni, da vjerovati ili ne vjerovati.

Pečat Bijeg u Egipat snažan je podsjetnik na tu istinu i nosi riječ “Zauvijek”. Zauvijek nam je suđeno da se odreknemo svoje iluzije kontrole, zauvijek nam je suđeno da se otvorimo, zauvijek trebamo vjerovati u Božansku Providnost. Nazovite to slučajnošću ako želite. Vidim da Duh Sveti daje potrebne upute našem vremenu.