Čini mi se da je uspoređivanje zamka u koju (pre)često upadamo. Zbog čega? Rekao bih zbog toga što smo uplašeni i strahujemo za vlastitu egzistenciju. A zašto strahujemo? Jer mislimo da nam je naš bližnji sa svojim uspjehom oduzima. Radi se o tome da mislimo da propadamo dok netko raste. Umiremo – dok netko živi.

Koja je pozadina uspoređivanja?

Uspjeh mog bližnjeg ne može me i ne bi me trebao ugrožavati. Čini mi se da olako i prelako uzimamo dio za cjelinu i u svojoj glavi stvaramo sliku koja uopće ne postoji. Malo toga znamo o onima s kojima se uspoređujemo, istina je s kojom se prvom trebamo suočiti. Ne znamo povijest te osobe, ne znamo kakvo je njeno/ njegovo unutarnje stanje, ne znamo ništa, ali u trenutku uspoređivanja sve one crne misli koje imamo – kao da se još više aktualiziraju i povećavaju.

Radi se o tome da mislim da propadam dok netko raste. Umirem – dok netko živi.

Prividno nas ugrožavaju razne stvari – prijatelj koji se oženio, prijateljica koja se zaručila, susjed koji je dobio posao, poznanik koji je odlučio stupiti u Bogosloviju i sl.. Kada zamjećujemo sve te dobre i lijepe stvari kod drugih, kao da ostaje onaj prizvuk „A vidi mene..; on je napravio nešto od svog života, a još je i mlađi od mene..“ S tim je mislima i službeno začarani krug započeo. Ostajemo u tim negativnim mislima, deprimiramo se, tugujemo, ponižavamo, ne prihvaćamo sami sebe i zapravo – ne živimo ništa od onoga što bi trebali živjeti.

Ne znamo povijest te osobe, ne znamo kakvo je njeno/ njegovo unutarnje stanje, ne znamo ništa, ali u trenutku uspoređivanja sve one crne misli koje imamo – kao da se još više aktualiziraju i povećavaju.

Dok se uspoređujemo s drugima, kao da gazimo po svemu onom dobrom što smo mi uspjeli napraviti. Kao da samima sebi predbacujemo da nismo dovoljno napravili, da smo trebali i mogli još i kao da je svaka nada izgubljena. U tom uspoređivanju poprilično je i prisutna i zavist. Jedan moj prijatelj rekao je na tom tragu da je poželio imati novaca u onoj mjeri u kojoj ima njegov bogati član obitelji. Konačno se dosjetio, pa je na tom tragu zaključio i rekao: “Ja bih htio imati onoliko novca koliko on ima, ali ne bih nikada htio imati život kakav on ima.” Mislim da se o tome zapravo i radi – gledamo i uzimamo samo ono što nam odgovara.

Lijek protiv uspoređivanja

Uspoređivanje s drugima gubljenje je vremena. Umjesto da mi je drago što moj bližnji napreduje i raste, ja sam zapravo ljubomoran što ja nisam taj koji napreduje. Kako stoga zaustaviti taj tok misli?

Za početak, možda tako da si osvijestim da bih se jedino trebao uspoređivati s Onime koji je mjerilo savršenosti, a ne s drugima. Moj bližnji, baš kao i ja, pozvan je na cjeloživotnu borbu. Zar je naše oko zlo što je Bog dobar? Je li nam poznata ta prispodoba?

S tim je mislima i službeno začarani krug započeo. Ostajemo u tim negativnim mislima, deprimiramo se, tugujemo, ponižavamo, ne prihvaćamo sami sebe i zapravo – ne živimo ništa od onoga što bi trebali živjeti.

Osim toga, postoji još netko s kime se smijem uspoređivati. To sam jedino ja, ali ja „od jučer“. Jesam li bolja osoba danas nego što sam bio jučer? Što sam to više postigao danas više u odnosu na jučer?

Dok se uspoređujemo s drugima, kao da gazimo po svemu onom dobrom što smo mi uspjeli napraviti. Kao da samima sebi predbacujemo da nismo dovoljno napravili, da smo trebali i mogli još i kao da je svaka nada izgubljena.

O drugima, ma koliko god mislili da znamo, znamo tek neki djelić. Premalo se bavimo sa samima sobom, a odveć lako sa drugima. Zašto? Naravno, jer je tako lakše. Lakše se uhvatiti u koštac s drugima nego sa samima sobom. Ipak, dok to ne savladamo, znajmo, jedino mjerilo savršenosti može biti onaj koji je Savršen. S druge strane – jedina osoba s kojom se smijem uspoređivati sam jedino ja – i to u odnosu na to kakav sam bio jučer.