Od samih početaka ljudskog života čovjeka i čovječanstvo muči problem kruha, o čemu nam svjedoči prva stranica Svetoga pisma i Božja kazna izrečena čovjeku nakon grijeha: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš. Tada je započela grčevita borba za kruh i preživljavanje – borba sa zemljom, koja je bila prokleta zbog čovjeka, i borba za preživljavanje među ljudima. Čovjek je tražio kako što lakše i u što većim količinama sebi priskrbiti kruha, poradi čega je spreman olako odbaciti druge vrijednosti. Nije li tako i danas, draga braćo i sestre? Hoću li imati kruha, dovoljno hrane, dovoljno stambenog prostora, dovoljno novca? I ne samo hoću li imati, nego hoću li imati dosta? Dosta jesti, dosta piti, dosta odjeće, , dosta posla, dosta novca, dosta zabave. Za sve svoje prohtjeve čovjek hoće imati dosta, da do kraja ispuni svoje želje. Upravo o tome govori današnji evanđeoski ulomak. 

Bog ne samo da odgovara na potrebe ljudi, već odgovara na njih i prije nego ga zaištu.

Draga braćo i sestre! Maločas smo čuli kako je Isusa slijedilo veliko mnoštvo ljudi, zaneseno djelima koja je činio, a napose ozdravljenjima bolesnika. No idući za njim, ostali su bez zaliha hrane. Isus uočava njihove potrebe za hranom i prije nego su ga zatražili. Time evanđelist oslikava Božje djelovanje: Bog ne samo da odgovara na potrebe ljudi, već odgovara na njih i prije nego ga zaištu. I što se događa? Učenici govore Isusu da su kod jednoga dječaka pronašli pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali to nije moglo nahraniti nego tek nekoliko ljudi, a „za dvjesta denara, što i nije bio malen novac, ne bi bilo dovoljno da svatko nešto malo dobije“. Stoga se postavlja pitanje gdje da kupe kruha. Oko njih je pet tisuća muškaraca, a izlaz se ne vidi. Sva ta pitanja, obilno začinjena tjeskobom, vrzmaju se po glavama apostola. Učenici zaboravljaju da je među njima onaj koji je učinio toliko čudesnih znakova, toliko čudesa, koji je različite bolesti i nemoći toliko puta izliječio. 

Što Isus čini? On pokazuje da je vrijedno u njega se uzdati. Zapovjedi da svi posjedaju, blagoslivlja ono malo kruhova i ribica, izriče zahvalnicu i daje da se razdijeli. I svi su jeli i nasitili se. Nakon što su jeli, nastavlja Ivan, skupili su dvanaest košara ulomaka. Kako vidimo, Isusu je bilo stalo da ništa ne propadne od preostalih ulomaka. Pouka koju je Isus dao apostolima valjana je i nama danas. 

Kako nismo svjesni da nemamo pravo na razbacivanje hranom!

I mi živimo u vremenu kad u društvu u kojemu se mnogi pozivaju da su na rubu preživljavanja, postoje viškovi hrane u opticaju. Ujedinjeni narodi donose statistike prema kojima svake godine naš planet primi između 70 i 80 milijuna novih stanovnika. Sve te ljude treba negdje smjestiti i nahraniti. Gotovo 1/3 čovječanstva gladuje. Gdje da kupimo kruha da oni ne gladuju? U smeću i kontejnerima? Kako nismo svjesni da nemamo pravo na razbacivanje hranom! Živimo u vremenu kad nam nije ukusan kruh kupljen dan ranije, te si dopuštamo luksuz baciti ga samo zato jer imamo novca da kupimo svježi, dok se, s druge strane, netko bori za šaku riže i koru kruha da bi ostao na životu. Tako mnogi ne znaju razlamati svoj kruh i dijeliti ga s drugima, ne znaju svoje ulomke s poštovanjem skupiti da ne propadnu te ih drugi dan s poštovanjem blagovati ili s drugima podijeliti.

Još jednu činjenicu iz ovoga evanđelja ne smijemo zaboraviti. A to je sljedeće: „Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: ovo je uistinu Prorok.“ I htjedoše ga zakraljiti. Mnoštvo je htjelo Isusa zakraljiti. Zato što je naviještao evanđelje? Zato što je propovijedao kraljevstvo Božje? Ne! Nego zato što su htjeli imati za vođu čovjeka koji će ih besplatno hraniti. Htjeli su kruha bez motike. Vrlo lako su zanemarili njegovu poruku u korist svojih životnih potreba. 

Isus nije htio da se dogodi obmana, a ona bi se dogodila da je dopustio da njegovo djelovanje od proročkog postane političko. Isus je htio posvjedočiti da samo prorok i proročka riječ mogu čovjeka nahraniti kruhom, jer ga uče kako ispravno živjeti. Sve dok čovječanstvo ne nauči kako živjeti ispravno, po Božju, neće riješiti problem kruha, nego će uvijek iznova tražiti nove proroke koji će mu se nuditi kao spasitelji i odgovori na sve njegove probleme. Ići će za njima i slijepo će im vjerovati, takve će uzdizati za kraljeve i političke vođe, da bi potom uvijek iznova padao u razočaranja, jer mu nisu priskrbili ono što su obećali. Jer mu nisu dali siguran kruh, niti su učinili da ga dobije bez velikog rada i napora.

Tko polazi za Isusom želeći vidjeti znamenja koja čini, odriče se uljuljanog života dopuštajući da ga privuče snaga Isusove riječi i primjera…

Draga braćo i sestre! Tko polazi za Isusom želeći vidjeti znamenja koja čini, odriče se uljuljanog života dopuštajući da ga privuče snaga Isusove riječi i primjera, što mu postaje iskustvo kojeg se ni u kojem slučaju ne bi želio odreći, pa ni onda kad ga to dovodi do nestašice kruha i osnovnih potrepština. A onima koji traže stvarna duhovna znamenja, Gospodin onda obilato uzvraća svojim darom ne ostavljajući ih gladnima. Jer Gospodin ne želi krize, ali je svjestan da čovjek prije same krize živi takvim načinom i ritmom života koji ga vodi ne samo prema krizi, već prema tragediji, te je neophodno pročišćavanje vlastitog bića od svih svjetovnih i svjetskih natruha, da bi mogao dobro čuti i provesti u stvarnost Božju poruku.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Matije Aušića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.