Osjećam da bismo trebali krenuti u duhovnu obnovu postom i molitvom, odricanjem i priznanjem grijeha kako bismo se vratili katoličkim vrijednostima, pročistili naslijeđenu tradiciju i pobožnosti i dopustili da nam Bog po Presvetoj Krvi Kristovoj iscijeli rane duše i tijela kako bismo bili dostojni obnoviti ‘posavsku katedralu‘ i onu fizičku, a još više onu duhovnu. Ona je temelj bez kojega ne možemo živjeti, ona je duboko ugrađena u naše korijene bez obzira gdje živjeli.
Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zvonko Benković na svome Facebook profilu Odmor duše osvrnuo se na nevrijeme koje je jučer zahvatio unutrašnjost Hrvatske i Bosne i Hercegovine te istaknuo da je vrijeme da krenemo u duhovnu obnovu Crkve poput sv. Franje. U nastavku prenosimo njegovu objavu u cijelosti.
Idi, popravi moju Crkvu
“Franjo, idi i popravi moju crkvu, koja se, kako vidiš, ruši!” – progovorio je Isusu s križa svetome Franji.
Nakon nezapamćene oluje, nakon vjetra koji je raznosio, nakon siline koja je kršila sve pred sobom surušeni su završeci kupola “posavske katedrale”, prepoznatljivi lukovičasti završeci samostanske i župne ckrve na Rašćici u Župi Tolisa.
Mnogi će reći da gotovo ništa nije slučajno ni neobično u ovom vremenu kad se iznenada podigne vihor i u trenu pred sobom napravi pustoš. Unatoč svemu malo je čudno, ali još više znakovito kako se sve dogodilo, kako su kupole gotovo kirurškim potezom odrezane na istoj visini, kako se desna kupola strovalila na desnu stranu krova i vrh križa probo medaljon svete Lucije (tko ima oči da vidi, vidjet će), kako je lijeva pala uz lijevu stranu crkve na travu, a križ s vrha tornja raspao se u komade.
Zlo najviše udara na križ, a nama je križ spasenje.
Zlo najviše udara na križ, a nama je križ spasenje. Nama je po križu došlo spasenje. Mi smo po križu spašeni, a toliko nas je skinulo križ sa svojega vrata, izbacilo iz svojih kuća, svojih obitelji, svojih života. Prizor koji se pamti, koji će dugo tako stajati dok se ne prikupe sredstva za obnovu, dok se ponovno ne uzdignu skele i majstori ne počnu popravljati ono što je skršeno u nekoliko minuta olujnoga nevremena. Sve još uvijek gledam iz daljine.
Tihi jecaj nisam mogao suspregnuti, ni suze koje su samo klizile niz lice, ali ujedno u srcu sam osjetio toliku milost i zahvalnost Bogu da je sve dobro prošlo, da su se vjernici nakon večernje mise mirno razišli kućama, da nitko nije stradao ni u crkvi ni ispred nje ni u selima.
Zanimljiv osjećaj. Istovremeno ponos i suze, strah i zahvalnost neprestano se izmjenjuju. Tako i treba biti jer dio mene ugrađen je u ovu crkvu, dio mojih korijena upisano je u svaku njezinu ciglu, dio moje povijesti i povijesti moje obitelji upisan je po milosti svetih sakramenta i misnih slavlja, hodočašća i molitava, klanjanja Isusu u Presvetom sakramentu i u sve proslave njegove Majke naše Velike Gospe.
Samo se pitam, ma baš me zanima kako će nam biti kad se budemo vraćali na Gospu od Anđela iz Gronje Tramošnice i kad budemo počeli od izlaza iz Boka naslućivati gdje su naši zvonici, koliko ima još do kuće, kad će zazvoniti zvona i pozvati župljane da se okupe ispred crkve jer vraćaju se hodočasnici; kako će nam biti kad budemo išli s Gospom kroz sela i u kasnim večernjim satima iz Tolise hodočastili prema crkvi; kako će biti slaviti svetu misu pod slomljenim zvonicima na misi ponoćki; kako će biti na Veliku Gospu i proslavu jedne od najsvečanijih misa kad su zvonici, krila naše crkve slomljeni. Samo ti, o Bože moj, znaš!
…jer Bog ne dopušta da nas zlo uplaši i da se razbježimo kao ovce bez pastira.
I onda mi dođe jedna nova misao, jedna nova vizija, jedan novi poticaj Duha Svetoga. Možda nam Bog govori upravo kao što je progovorio Isus s križa svetome Franji. Znamo da je sveti Franjo krenuo najprije popravljati ruševnu materijalnu crkvu, a onda je počeo obnavljati duhovnu crkvu što je i sam papa imamo priliku vidjeti u snu kad je otjerao Franju iz svojih dvora jer ga nije razumio. Siguran sam, osjećam to u dubini duše, da ćemo i sami tako krenuti. Jer nam treba, jer Bog ne dopušta da nas zlo uplaši i da se razbježimo kao ovce bez pastira.
Dok budemo prikupljali sredstva kako bi se obnovile skršene i slomljene grede, limovi i bakar kupola zvonika, istovremeno, možda još prije, trebali bismo početi zajedno moliti za veliko pokorničko bogoslužje za naš kraj, za zadovoljštinu grijeha nas i naših predaka, za naše obitelji, naš samostan i crkvu, naše župe, našu Posavinu.
… trebali bismo krenuti u duhovnu obnovu postom i molitvom, odricanjem i priznanjem grijeha kako bismo se vratili katoličkim vrijednostima…
Osjećam da bismo trebali krenuti u duhovnu obnovu postom i molitvom, odricanjem i priznanjem grijeha kako bismo se vratili katoličkim vrijednostima, pročistili naslijeđenu tradiciju i pobožnosti i dopustili da nam Bog po Presvetoj Krvi Kristovoj iscijeli rane duše i tijela kako bismo bili dostojni obnoviti ‘posavsku katedralu‘ i onu fizičku, a još više onu duhovnu. Ona je temelj bez kojega ne možemo živjeti, ona je duboko ugrađena u naše korijene bez obzira gdje živjeli.
Molio bih vas, ako još niste uključite ove nakane u svoje postove i molitve, krunice i devetnice, klanjanja i zadovoljštinu za grijehe da to što prije učinite i nastavite sve dok se ne bude pokorničko bogoslužje. Milost nam je po trpljenu darovana, jer smo spašeni po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću.